POP&ROCK A-L

Grupa AMBASADORI osnovana je 1968. godine. Među prvim članovima bili su Srđan Stefanović, koji je svirao trombon, i Robert Ivanović na klavijaturama. Kako su u to vrijeme bili članovi vojnog orkestra, pozvali su i ostale kolege da im se pridruže u novom muzičkom sastavu. Ubrzo se grupi priključio Slobodan Vujović, gitarista koji je već imao iskustva svirajući u sarajevskim bendovima. Zahvaljujući izvođačkim i aranžerskim mogućnostima koje im je omogućavala instrumentalna postava, Ambasadori su u početku izvodili žanrovsku muziku baziranu na popularnim stranim hitovima. Među članovima su se našli i Slobodan Jerković na basu, Srboljub Stefanović na trombonu, Ivica Sindičić na saksofonu, Vlatko Anković na trubi i Tihomir Določek na bubnjevima.

Godine 1969. bendu se pridružio mladi Zdravko Čolić. Kako su članovi sastava većinom bili vojni muzičari, imali su ograničeno vrijeme za probe i nastupe, dok je bend svakodnevno dobijao sve više poziva. Zbog toga su Slobodan Vujović i Zdravko Čolić odlučili da se osamostale i formiraju novu postavu sa civilnim muzičarima. Već 1970. godine izlazi njihov prvi singl Plačem za tvojim usnama, koji je ostvario veliki uspjeh. Ubrzo nakon toga, Zdravko Čolić dobija ponudu od Kornelija Kovača i prelazi u beogradsku Korni grupu. U Ambasadorima njegovo mesto preuzima mlada Ismeta Dervoz, koja je, iako maloljetna, već imala značajno muzičko iskustvo stečeno u sastavu Kodeksi.

Ključni period afirmacije Ambasadora dolazi kroz festivalske nastupe. Njihove najuspješnije pjesme i singlovi objavljeni su na kompilacijskom albumu Ambasadori 1972–1976. Na festivalu Vaš šlager sezone izveli su kompoziciju Kemala Montena Zemlja moja, kojom su predstavljali Jugoslaviju na Pjesmi Eurovizije 1976. godine u Portugalu. Međutim, plasirali su se na posljednje mjesto, nakon čega je Ismeta Dervoz napustila bend. Njeno mjesto preuzela je Jasna Gospić, a ubrzo su objavili novi hit Dođi u 5 do 5.

Još jedna velika promjena u sastavu dogodila se kada je pjevač benda postao Hari Varešanović, koji je već imao iskustvo u grupi Zov sa pjesmom Golubica. Sa njim su snimili album Dao sam ti što se moglo dati. Hari je 1981. godine otišao na odsluženje vojnog roka, a kroz bend su nastavili da prolaze brojni vrhunski muzičari, među kojima su Vlado Pravdić, bubnjar Perica Stojanović, saksofonista Andrej Stefanović i trubač Krešimir Vlašić iz Osijeka.

Ismeta Dervoz kasnije je izdala solo album Ismeta (1981), na kojem su autori pjesama bili Slobodan Vujović, Rajko Dujmić, Kemal Monteno i Enes Bajramović. Od 1980. godine počinje da radi kao voditeljica i producentica na Radioteleviziji Sarajevo. Slobodan Vujović kasnije je postao muzički novinar i urednik diskografske kuće Diskoton, ali je njegov mandat ostao obilježen velikom greškom – 1974. godine odbio je prve studijske snimke Bijelog dugmeta, uključujući pjesmu Top i Ove ću noći naći blues, uz obrazloženje da nisu komercijalno interesantne.

Ambasadori su ostvarili i veliku turneju po tadašnjem Sovjetskom Savezu.

Diskografija

Singlovi: Plačem za tvojim usnama (1971), Posljednja serenada (1972), Sviraj mi, sviraj (1973), Srce te želi (1973), Susret (1974), Sve što kaže mama (1973), Kao rijeka (1973), Susreti znam (1974), Negdje na nekom moru (1974), Pustite da sanjam (1975), Jedan stih (1975), Zemlja moja (1975), Budi s njom (1975), Noćas mi se pjesma piše (1976), Ne mogu skriti svoju bol (1976), Usne imam da ga ljubim (1976), Prazan je moj dom (1976), Zaboravi me sve, kad te jednom nađem (1977), Dođi u 5 do 5 (1977), Jer želim sada sve da znam (1977), Odrpanče i Voljela bih (1977), Imam jedan strašan plan (1978), Otkriću ti važnu stvar (1978), Baš bi bilo dobro (1979), Ne mogu nam ništa (1980).

Albumi: Ambasadori (1975), Kompilacija 1972–1976 (1977), Ambasadori (1978), Dao sam ti sve što se moglo dati (1980).

The band Ambasadori was founded in 1968. Among its first members were Srđan Stefanović, who played trombone, and Robert Ivanović on keyboards. At the time, they were part of a military orchestra and invited several of their fellow musicians to join them in forming a new group. Soon after, Slobodan Vujović, an experienced Sarajevo guitarist, became part of the lineup. Thanks to the group’s instrumental diversity and strong arranging skills, Ambasadori initially performed a wide repertoire of popular international hits. The lineup also included Slobodan Jerković on bass, Srboljub Stefanović on trombone, Ivica Sindičić on saxophone, Vlatko Anković on trumpet, and Tihomir Določek on drums.

In 1969, the band welcomed a young Zdravko Čolić as lead vocalist. Since most members were military musicians, their rehearsal and performance schedules were limited, even as demand for their shows kept growing. This led Vujović and Čolić to leave the military ensemble and form a new civilian lineup. In 1970, they released their first single, Plačem za tvojim usnama (I Cry for Your Lips), which became a major hit. Shortly after, Čolić accepted an offer from Kornelije Kovač and joined Belgrade’s Korni Group. His place in Ambasadori was taken by Ismeta Dervoz, who, though still a teenager, already had notable stage experience from performing with the band Kodeksi.

The band’s key breakthrough came through their festival performances. Their most successful songs and singles were later collected on the compilation Ambasadori 1972–1976. At the festival Vaš šlager sezone Your Hit of the Season, they performed Kemal Monteno’s song Zemlja moja My Land, representing Yugoslavia at the 1976 Eurovision Song Contest in The Netherlands. They finished in last place, after which Ismeta Dervoz left the group. She was replaced by Jasna Gospić, and soon after the band released another major hit, Dođi u 5 do 5 (Come at Five to Five).

Another major lineup change came when Hari Varešanović (later known as Hari Mata Hari) joined as lead singer, bringing experience from his previous group Zov and their song Golubica. With him, the band recorded the album Dao sam ti što se moglo dati (I Gave You All I Could Give). In 1981, Hari left for mandatory military service, while the group continued performing with a number of excellent musicians, including Vlado Pravdić, drummer Perica Stojanović, saxophonist Andrej Stefanović, and trumpeter Krešimir Vlašić from Osijek.

Ismeta Dervoz later released her solo album Ismeta (1981), featuring songs written by Slobodan Vujović, Rajko Dujmić, Kemal Monteno, and Enes Bajramović. From 1980 onward, she worked as a TV host and producer at Radio Television Sarajevo. Slobodan Vujović went on to become a music journalist and editor at the record label Diskoton, though his tenure was marked by a notable mistake — in 1974, he rejected the first studio recordings submitted by Bijelo Dugme, including the songs Top and Ove ću noći naći blues, claiming they were ‘not commercially interesting.’

Ambasadori also completed a major concert tour across the Soviet Union, further solidifying their popularity abroad.

Singles:
Plačem za tvojim usnama (1971), Posljednja serenada (1972), Sviraj mi, sviraj (1973), Srce te želi (1973), Susret (1974), Sve što kaže mama (1973), Kao rijeka (1973), Susreti znam (1974), Negdje na nekom moru (1974), Pustite da sanjam (1975), Jedan stih (1975), Zemlja moja (1975), Budi s njom (1975), Noćas mi se pjesma piše (1976), Ne mogu skriti svoju bol (1976), Usne imam da ga ljubim (1976), Prazan je moj dom (1976), Zaboravi me sve, kad te jednom nađem (1977), Dođi u 5 do 5 (1977), Jer želim sada sve da znam (1977), Odrpanče and Voljela bih (1977), Imam jedan strašan plan (1978), Otkriću ti važnu stvar (1978), Baš bi bilo dobro (1979), Ne mogu nam ništa (1980).

Albums:
Ambasadori (1975), Compilation 1972–1976 (1977), Ambasadori (1978), Dao sam ti sve što se moglo dati (1980).

ESAD ARNAUTALIĆ je kompozitor, aranžer, producent i hit-maker zapisan u istoriji kao pionir zabavne muzičke scene u Bosni i Hercegovini. Arnautalić je bio ključna figura u razvoju autorske muzike među mladim sarajevskim bendovima.

Insistirao je da Indexi i druge grupe s početka 60-ih prestanu izvoditi isključivo instrumentalne obrade i počnu stvarati i snimati vlastite pjesme. Njegov uticaj bio je posebno izražen kroz direkciju festivala Vaš šlager sezone, čiji je konceptualni okvir osmislio i vodio.

Kreirao je sistem glasanja pobjedničkih pjesama, donoseći inovacije u festivalski format. Paralelno sa organizacijom festivala, Arnautalić je bio autor i producent brojnih hitova koji su osvajali prestižne nagrade širom Jugoslavije, trajno oblikujući muzičku scenu regiona.

Esad Arnautalić was a composer, arranger, producer, and hit-maker remembered as a pioneer of Bosnia and Herzegovina’s popular music scene. He played a key role in developing original songwriting among young Sarajevo bands.

He urged groups like Indexi and others in the early 1960s to move beyond instrumental covers and start creating and recording their own songs. His influence was especially evident through his leadership of the festival Vaš šlager sezone, whose concept and framework he designed and directed.

Arnautalić also introduced an innovative voting system for selecting winning songs, reshaping the festival format. Alongside his organizational work, he composed and produced numerous award-winning hits across Yugoslavia, leaving a lasting mark on the region’s musical landscape.

ISMET ARNAUTALIĆ, NUNO je poznat kao osnivač Indexa, ali i ključni osnivač drugih muzičkih grupa, uključujući Kodekse i Jutro sa Goranom Bregovićem, iz kojih je kasnije nastalo Bijelo Dugme.

Bio je autor prvih autorskih kompozicija za Indexe i Jutro, a zajedno sa Bregovićem činio je okosnicu ranih faza Bijelog Dugmeta, doprinoseći nastanku prvih hitova.

Bio je dio njihovih prvih nastupa, uključujući i svirke kao predgrupa, te značajan nastup u Beogradu, uživo kod Hajdučke česme, kada su izvodili hitove grupe Jutro, u trenutku kada je Bijelo Dugme bilo na pragu svoje transformacije u jedan od najvećih muzičkih fenomena u regionu.

Ismet Arnautalić – Nuno is best known as the founder of Indexi, as well as a key founding member of other influential bands, including Kodeksi and Jutro with Goran Bregović, from which Bijelo Dugme would later emerge.

He was the author of the first original compositions for both Indexi and Jutro, and together with Bregović formed the creative core of Bijelo Dugme’s early phase, contributing to the band’s first major hits.

Arnautalić was part of their earliest performances, including opening acts and the notable live concert at Hajdučka česma in Belgrade, where the group performed Jutro’s songs — just as Bijelo Dugme was on the verge of becoming one of the greatest musical phenomena in the region.

ŽELJKO BEBEK započeo je svoju muzičku karijeru kao gitarista u gimnazijskom bendu Eho 61. Ubrzo nakon toga, zajedno s Edom Bogeljićem, osniva grupu Kodeksi. Bubnjar Luciano Paganotto ih je 1969. godine pozvao na ljetnu svirku u Italiji, gdje im se pridružio mladi Goran Bregović.

Tokom dvomjesečnog angažmana u Napulju, odlučili su ostati duže s Bregovićem, Redžićem i Vukašinovićem. Međutim, razočaran teškim uslovima i čestim nestašicama, Bebek napušta Kodekse i vraća se u Sarajevo. Odmah nakon povratka, susreće se s Edom Bogeljićem na sarajevskoj stanici i zajedno ponovo osnivaju Kodekse.

Na početku svoje muzičke karijere svirao je gitaru, ali tokom boravka u Italiji počinje i pjevati, pod uticajem svjetskih rock velikana. Kodeksi u Italiji okreću se progresivnom rock zvuku, što Bebeku ostavlja sve manje prostora u bendu. Međutim, s novim Kodeksima u Sarajevu vraćaju se lakšem zvuku i postavljaju sebi cilj da osvoje titulu benda s najdužom neprekidnom svirkom. Taj cilj ostvaruju za doček Nove 1971. godine u Skenderiji, gdje sviraju rekordnih 32 sata bez pauze, obarajući prethodni rekord sarajevskih bendova Čičak i Kamel. Njihov repertoar činila je isključivo strana muzika, ali početkom 1971. godine Bebek odlazi na odsluženje vojnog roka, zbog čega Kodeksi prestaju s radom.

Pred odlazak u vojsku, Goran Bregović ga poziva da otpjeva pjesmu Patim evo deset dana s novoformiranom grupom Jutro, koju je osnovao s Ismetom Nunom Arnautalićem. Nakon povratka iz vojske u martu 1973. godine, Bebek se zapošljava u državnoj firmi, ali nastavlja svoj muzički angažman u grupi Jutro.

Ubrzo dolazi do razlaza između Bregovića i Arnautalića, pri čemu Nuno zadržava ime Jutro, dok Bregović insistira na rock zvuku i poziva Bebeka da se pridruži novoj grupi, kojoj uz malu pomoć novinara Duška Trifunovića daju ime Bijelo Dugme. Tokom rada s Bijelim Dugmetom, Bebek je svojim izgledom i specifičnim načinom pjevanja postao jedna od najvećih rock zvijezda Jugoslavije. Paralelno s radom u bendu, snima svoju prvu solo pjesmu Skoro da smo isti u Americi, uz podršku Bregovića i muzičara Bijelog Dugmeta.

U nastavku solo karijere izdaje album Mene tjera neki vrag, za koji su tekstove pisale Marina Tucaković i Alka Vuica, a produkciju radio Saša Habić, kasnije producent Bajage. Na snimanju ovog albuma pridružuju mu se kolege iz Dugmeta, uključujući Lazara Ristovskog, Ipeta Ivandića, Dragana Jovanovića Krleta i Sanjina Karića.

Godine 1984. Bebek zvanično napušta Bijelo Dugme i tokom 1985. godine nastupa u Njemačkoj s grupom Paklena Mašina, izvodeći pjesme Dugmeta i materijal sa svog solo albuma. Nakon toga osniva vlastiti bend Armija B, u kojem su svirali Vlado Podany iz Sarajeva, Goran Sandev, Miroslav Zekić i Želimir Supić. S njima snima album Armija B, na kojem su Bebek i Tifa otpjevali pjesmu Široko nam, toplo polje glamočko, poznatiju kao Kunem ti se dušom. Neke od pjesama s ovog albuma bile su direktno upućene Bregoviću, poput pjesme Šta te muči, jarane.

Bez velikog hita, Armija B prestaje s radom, a Bebek se okreće produciranju ploča, uključujući rad s beogradskom grupom Magično oko. Također gostuje i pjeva naslovnu temu na albumu Deset hiljada koraka grupe Sonori.

Solo karijeru nastavlja albumom Niko više ne sanja, za koji muziku komponiraju Đorđe Novković i Zrinko Tutić, dok tekstove potpisuju Arsen Dedić, Bora Đorđević, Alka Vuica i Marina Tucaković. Na ovom albumu solo gitaru snima Vlatko Stefanovski, a u obradi stare narodne pjesme Da zna zora, Bebek pjeva u duetu s Halidom Bešlićem.

Često je isticao da ga je Halid više uveo među ljude nego Bregović. Na ovom albumu nalaze se i pjesme Sinoć sam pola kafane popio i Žuta ruža. Samu produkciju albuma radio je Nikša Bratoš, a na snimanju su gostovali brojni muzičari, uključujući Bodu Kovačevića, Ranka Rihtmana, Đorđa Novkovića i Zrinka Tutića.

Sljedeći album Karmin pjesma i rakija, također u produkciji Nikše Bratoša, prošao je bez značajnije promocije. Početkom rata u Bosni i Hercegovini, Željko Bebek seli se u Zagreb, gdje nastavlja muzičku karijeru.

Diskografija do 1991. godine: Mene tjera neki vrag (1984), Armija B (1986), Niko više ne sanja (1989), Pjevaj moj narode (1989), Karmin pjesma i rakija (1990) i Svemir miruje (1992).

ŽELJKO BEBEK started his musical career as a guitarist in the high school band Eho 61. Soon after, together with Edo Bogeljić, he founded the group Kodeksi. In 1969, drummer Luciano Paganotto invited them to play a summer gig in Italy, where they were joined by a young Goran Bregović.

During their two-month engagement in Naples, they decided to stay longer with Bregović, Redžić, and Vukašinović. However, disappointed by the harsh conditions and constant shortages, Bebek left Kodeksi and returned to Sarajevo. Shortly after his return, he met Edo Bogeljić at the Sarajevo train station, and together they re-formed Kodeksi.

At the beginning of his career, Bebek played guitar, but during his stay in Italy, he began singing under the influence of global rock legends. In Italy, Kodeksi turned toward a more progressive rock sound, leaving Bebek with less space in the band. Upon returning to Sarajevo with the new Kodeksi lineup, they shifted to a lighter sound and set themselves the goal of achieving the record for the longest continuous live performance.

They reached that goal on New Year’s Eve 1971 at Skenderija, performing for a record 32 hours without a break, surpassing the previous record held by the Sarajevo bands Čičak and Kamel. Their repertoire consisted entirely of international music, but in early 1971, Bebek left for military service, which led to the band’s dissolution.

Before leaving for the army, Goran Bregović invited him to sing the song Patim evo deset dana with his newly formed group Jutro, founded with Ismet Nuno Arnautalić. After returning from military service in March 1973, Bebek took a job at a state company but continued performing with Jutro.

Soon after, tensions arose between Bregović and Arnautalić; Nuno kept the name Jutro, while Bregović insisted on a rock sound and invited Bebek to join his new band, which, with a little help from journalist Duško Trifunović, was named Bijelo Dugme.

During his time with Bijelo Dugme, Bebek’s image and distinctive singing style made him one of the biggest rock stars in Yugoslavia. Alongside the band, he recorded his first solo song Skoro da smo isti in the United States, with the support of Bregović and members of Bijelo Dugme.

He continued his solo career with the album Mene tjera neki vrag, featuring lyrics by Marina Tucaković and Alka Vuica, and production by Saša Habić, later known for his work with Bajaga. Members of Bijelo Dugme — including Lazar Ristovski, Ipe Ivandić, Dragan Jovanović Krle, and Sanjin Karić — joined him on the recordings.

In 1984, Bebek officially left Bijelo Dugme and in 1985 performed in Germany with the group Paklena Mašina, playing both Dugme hits and songs from his solo album. He later founded his own band, Armija B, which included Vlado Podany from Sarajevo, Goran Sandev, Miroslav Zekić, and Želimir Supić.

With them, he recorded the album Armija B, featuring Bebek and Tifa on the duet Široko nam, toplo polje glamočko, better known as Kunem ti se dušom. Some of the songs on this album were directed at Bregović, including Šta te muči, jarane.

Without a major hit, Armija B eventually disbanded, and Bebek turned to producing records, including work with the Belgrade group Magično oko. He also appeared as a guest vocalist, performing the title track on Sonori’s album Deset hiljada koraka.

He continued his solo career with the album Niko više ne sanja, featuring music by Đorđe Novković and Zrinko Tutić, and lyrics by Arsen Dedić, Bora Đorđević, Alka Vuica, and Marina Tucaković. Guitarist Vlatko Stefanovski played solo guitar on the album, while Bebek sang a duet with Halid Bešlić on the traditional song Da zna zora.

Bebek often said that Halid helped him reach the people even more than Bregović did. The album also included the songs Sinoć sam pola kafane popio and Žuta ruža. The production was handled by Nikša Bratoš, with guest appearances by Bodo Kovačević, Ranko Rihtman, Đorđe Novković, and Zrinko Tutić.

His next album, Karmin pjesma i rakija, also produced by Nikša Bratoš, received little promotion. At the beginning of the war in Bosnia and Herzegovina, Željko Bebek moved to Zagreb, where he continued his music career.

Discography up to 1991: Mene tjera neki vrag (1984), Armija B (1986), Niko više ne sanja (1989), Pjevaj moj narode (1989), Karmin pjesma i rakija (1990), and Svemir miruje (1992).

Grupa BARSKA MUŠICA nastala je 1990. godine, a okupio ju je Šeki Čolović, koji je u to vrijeme radio s Maratoncima. Sa Borom Kolakom dijelio je muzičko iskustvo iz grupe Bolero, dok je gitarista Saša Strunjaš prethodno svirao s Merlinom i Elvis J. Kurtovićem.

Cilj je bio stvoriti supergrupu, a njihov debitantski album Priče sa šanka, objavljen u jesen 1990. godine, privukao je veliku pažnju. Najveći hit s albuma bila je pjesma Nisam htio tako, dušo.

The band Barska Mušica was formed in 1990, founded by Šeki Čolović, who at the time was performing with Maratonci. He shared his musical background with Boro Kolak from their earlier collaboration in the band Bolero, while guitarist Saša Strunjaš had previously played with Merlin and Elvis J. Kurtović.

The goal was to create a supergroup, and their debut album Priče sa šanka (Stories from the Bar), released in the fall of 1990, drew significant attention. The album’s biggest hit was the song Nisam htio tako, dušo (I Didn’t Mean It That Way, My Love).

BEŠLIĆ je pjevač narodne muzike čiji su nastupi i interpretacija često bili bliski pop i rock sceni, a sarađivao je s brojnim izvođačima i autorima. Njegov prepoznatljivi glas spajao je različite muzičke žanrove, posebno kroz duete koji su povezivali širu publiku.

Među najpoznatijima su Da zna zora sa Željkom Bebekom i duet s Harijem Varešanovićem, kao i mnoge druge uspješne saradnje.

Grupa BOLERO osnovana je u Sarajevu 1982. godine, a njen osnivač Miroslav Bartulica je odrastao uz muziku sa ocem koji je svirao starogradsku tamburašku muziku i ruske romanse u restoranu. Pod jakim uticajem tih žanrova, nakon mnogo vježbanja, 1985. godine Bolero se pojavljuje na sarajevskoj muzičkoj sceni u postavi koju su činili Bartulica, Mile Anđelić, klavijaturista i DJ Nedžad Hadžić Nećko iz AG Cluba, basista Mustafa Čizmić i Zoran Grabovac bubnjar.

Inspirisan francuskim kompozitorom Mauriceom Ravelom, Bartulica bendu daje ime Bolero, a njihov prvi album nosi naziv Na kraju slavlja. Na njemu su se izdvojili hitovi Galebovi, Sjećanje, Dajana i Moja generacija, čime je bend stekao prepoznatljivost. Sljedeći album Bartulica naziva O Jesenjinu, koristeći stihove slavnog ruskog pjesnika Sergeja Jesenjina. Pjesme Sviraj i harmoniko, Tugo, tugo, Pismo majci i Zašto umiru proleteri donose poseban emotivni naboj, uz recital Radeta Šerbedžije, dok je na albumu obrađena i poznata partizanska pjesma Konjuh planinom.

Po izlasku albuma 1989. godine, novi pjevač grupe postaje Božo Kolak, donoseći svježu energiju u bend. Bolero je svojim specifičnim spojem starogradskih i progresivnih muzičkih uticaja ostavio trag na sarajevskoj muzičkoj sceni.

Diskografija: Na kraju slavlja (1986), O Jesenjinu (1988).

Grupa BOJA RUŽE, formirana krajem 80-ih, pokušala je donijeti smjenu generacija u sarajevskoj pop-rock školi. Objavili su jedan album, Svjetlo u podrumu duše, 1990. godine.

Omiljeni sarajevski multiinstrumentalista TULA, svoju karijeru započeo je u hard rock bendovima, a s Edinom Dervišhalidovićem, Dinom osnovao je grupu Merlin. Zahvaljujući bogatom sviračkom iskustvu, ubrzo se posvetio i produkciji, te je na prvim albumima Merlina oblikovao ritam, formu i prepoznatljiv zvuk benda. Nakon što je Dino otišao u vojsku i Merlin privremeno prestao s radom, Tula je postao jedan od najtraženijih i najcjenjenijih saradnika sarajevske muzičke scene, a njegovo ime često se nalazi na izdanjima brojnih gradskih bendova.

Beloved Sarajevo multi-instrumentalist Tula began his career in hard rock bands and, together with Edin Dervišhalidović – Dino, founded the group Merlin. Thanks to his extensive performing experience, he soon turned to production, shaping the rhythm, structure, and recognizable sound of Merlin’s early albums. After Dino left for military service and the band temporarily went on hiatus, Tula became one of the most sought-after and respected collaborators on the Sarajevo music scene, with his name frequently appearing on the releases of numerous city bands.

Grupu BOMBAJ ŠTAMPA osnovao je Branko Đurić Đuro, jedno od najprepoznatljivijih lica sarajevske umjetničke scene 80-ih. Poznat po ulogama u Top listi nadrealista, Audiciji i filmovima poput Ovo malo duše i Kuduz, Đuro je bio svestran i hiperaktivan, a pored glume bavio se i muzikom. Karijeru je započeo kao basista u avangardnoj grupi SCH.

Godine 1983. sa Nedimom Babovićem osniva Bombaj Štampu, bend koji je, iako povremeno prekidan Đurinim glumačkim angažmanima, ostavio upečatljiv trag na sarajevskoj muzičkoj sceni. Njihove prve pjesme, poput Željo, Željo i Jogging across Alipašino polje, objavljene su na kompilaciji Nove nade, nove snage 1986. godine.

Debitantski album Bombaj Štampa izlazi 1987. godine, donoseći spoj britanskog novog talasa i klasičnog rocka. Đuro je pisao pjesme sa satiričnim duhom i ironijom, a hitovi poput Mali motorin i obrade Supermen Elvisa J. Kurtovića dodatno su ih izdvojili iz mase. Iako su zbog Đurinog angažmana u filmu Dom za vješanje pauzirali, 1989. se vraćaju sa snimanjem pjesama za film Kako je propao rock’n’roll?.

Drugi album Ja mnogo bolje letim sam izlazi 1990. godine, sa novim članovima i zvukom inspirisanim Chuckom Berryjem i Rolling Stonesima. Pjesme Moj Nedo i njegova brada i Šarene ulice snimili su sa Psihomodo Popom, dok su Kad moji momci sviraju u gradu i Ćerka jedinica, obrada Dražena Ričla, dodatno obogatile njihovu diskografiju.

Diskografija: Bombaj Štampa (1987), Ja mnogo bolje letim sam (1990).

The band Bombaj Štampa was founded by Branko Đurić Đuro, one of the most recognizable figures of Sarajevo’s 1980s art scene. Known for his roles in Top lista nadrealista, Audicija, and films such as Ovo malo duše and Kuduz, Đuro was versatile and hyperactive, pursuing both acting and music. He began his career as a bassist in the avant-garde group SCH.

In 1983, together with Nedim Babović, he founded Bombaj Štampa, a band that—though occasionally interrupted by Đuro’s acting commitments—left a lasting mark on the Sarajevo music scene. Their first songs, including Željo, Željo and Jogging across Alipašino polje, were released on the compilation Nove nade, nove snage in 1986.

Their debut album, Bombaj Štampa, was released in 1987, blending British new wave with classic rock. Đuro’s songwriting carried a satirical and ironic tone, and hits like Mali motorin and the cover of Elvis J. Kurtović’s Supermen set the band apart. Although they took a break while Đuro worked on the film Dom za vješanje, they returned in 1989 to record songs for Kako je propao rock’n’roll?

Their second album, Ja mnogo bolje letim sam, came out in 1990 with a new lineup and a sound inspired by Chuck Berry and The Rolling Stones. Songs like Moj Nedo i njegova brada and Šarene ulice were recorded with Psihomodo Pop, while Kad moji momci sviraju u gradu and Ćerka jedinica—a cover of Dražen Ričl’s song—further enriched their discography.

Discography: Bombaj Štampa (1987), Ja mnogo bolje letim sam (1990).

NIKOLA RADOVAN BOROTA imao je značajan utjecaj na razvoj sarajevske pop-rock scene, posebno u ranim godinama kada su se stvarali prvi hitovi mladih muzičara. Kao vrhunski producent, bio je ključna figura u oblikovanju zvuka bh. estrade, a njegov rad s Indexima i Bijelim Dugmetom ostavio je neizbrisiv trag.

U ranim fazama karijere producirao je prve pjesme Indexa, dok je Bijelom Dugmetu dodao prepoznatljivi prizvuk folka, dajući njihovom rock zvuku jedinstvenu notu. Legendarna priča o prvom snimanju Bijelog Dugmeta vezana je upravo za njega – dok je producirao album Hamdije Čustovića Tigra, omogućio je muzičarima Dugmeta da u pauzama snime svoje prve pjesme, što je 1974. godine rezultiralo hitom Top. Kritičar Darko Glavan kasnije je taj specifični spoj rocka i narodnih elemenata nazvao pastirskim zvukom Bijelog Dugmeta.

Borota je imao i vlastitu grupu Kamen na Kamen, koja je bila hit-maker mlade pop muzike i značajan akter jugoslovenske muzičke scene. Kao producent, pružao je šansu mladim talentima bez obzira na žanr, a pod njegovim vodstvom karijeru je započela i Neda Ukraden s pjesmom Jaranice.

Kao izvođač i autor, Borota je spajao pop i rock zvuk s tradicionalnim elementima bosanskohercegovačkog folklora, ali i novim valom partizanskih pjesama poput Drugarice, posadimo cvijeće. Njegova studijska preciznost i inovativnost donijele su mu reputaciju tonskog magičara, a kao producent prvog albuma grupe Cod i mnogih drugih hitova tog vremena, ostavio je neizbrisiv pečat u historiji regionalne muzike.

Nikola Radovan Borota had a significant influence on the development of Sarajevo’s pop-rock scene, especially during its early years when the first hits of young musicians were being created. As a top producer, he was a key figure in shaping the sound of the Bosnian music industry, and his work with Indexi and Bijelo Dugme left an indelible mark.

In the early stages of his career, he produced the first songs by Indexi, while adding a distinctive folk undertone to Bijelo Dugme’s rock sound, giving it a unique identity. The legendary story of Bijelo Dugme’s first recording session is directly tied to him—while producing an album for Hamdija Čustović Tigar, he allowed the Dugme musicians to record their first songs during studio breaks, resulting in the 1974 hit Top. Critic Darko Glavan later described this unique blend of rock and folk as the ‘shepherd sound’ of Bijelo Dugme.

Borota also led his own group, Kamen na Kamen, which became a hit-maker of youthful pop music and an important presence on the Yugoslav music scene. As a producer, he gave opportunities to young talents regardless of genre, and under his direction, Neda Ukraden launched her career with the song Jaranice.

As a performer and songwriter, Borota fused pop and rock with elements of Bosnian folklore, as well as the new wave of partisan songs such as Drugarice, posadimo cvijeće. His studio precision and innovation earned him a reputation as a ‘sound magician,’ and as the producer of the first album by the band Cod and many other hits of the time, he left a lasting legacy in the history of regional music.

Inženjer elektrotehnike i multiinstrumentalista, NIKŠA BRATOŠ ostavio je neizbrisiv trag na muzičkoj sceni kao producent, kompozitor, muzičar i inženjer zvuka. Svoju muzičku karijeru započeo je u kultnim sarajevskim bendovima, od ranog Gino Banana do Bonton Baje, čiji LP album nikada nije objavljen.

Krajem 80-ih pridružuje se grupi Valentino i svira na dva albuma, a 1987. godine učestvuje u stvaranju najuspješnijeg albuma Valentino 2. Istovremeno se afirmiše kao producent i preuzima produkciju trećeg albuma Crvene Jabuke Sanjati. Od četvrtog albuma postaje ne samo producent, već i ravnopravni muzičar i stalni član benda, u kojem ostaje sve do početka rata.

S početkom 90-ih, seli se u Zagreb, gdje nastavlja svoju bogatu muzičku karijeru.

GORAN BREGOVIĆ, muzički vizionar i lider Bijelog Dugmeta, odrastao je u sarajevskom naselju Kovači, gdje je rano pokazao sklonost prema muzici. Sa šest godina upisuje muzičku školu, gdje počinje svirati violinu, ali je ubrzo napušta. Ljubav prema žičanim instrumentima ostaje, pa u srednjoj geodetskoj školi svira u grupi Izohipse, a prelaskom u gimnaziju pridružuje se bendu Beštije, gdje nastupa kao basista. Njegov buntovni duh dolazi do izražaja i na sceni – nosi katanac na šlicu i svojim izgledom provocira publiku. Na nagovor Fadila Toskića uzima električnu gitaru, a kasnije u šali priča da se njegov ulazak u rock’n’roll desio jer je gitaristi bilo lakše osvajati djevojke.

Godine 1969. Željko Bebek poziva ga u grupu Kodeksi kao basistu, s kojima odlazi na produženi angažman u Italiju. Nakon razočaranja i teških uslova, Bebek se vraća u Sarajevo, dok Bregović okuplja Zorana Redžića i Milića Vukašinovića te formiraju bend Mića, Goran i Zoran. Povratkom u Sarajevo mijenjaju ime u Dinosaurusi u Rikvercu, ali se Bregović ubrzo ističe kao vođa grupe. Sa Ismetom Nunom Arnautalićem osniva bend Jutro, ali se ubrzo razilaze zbog neslaganja oko muzičkog pravca. Bregović tada osniva Bijelo Dugme, postaje njegov glavni kompozitor i lider, a bend vrlo brzo postaje najpopularniji rock sastav u cijeloj Jugoslaviji.

Tokom 1975. Bregović se ističe i kao solo gitarista te se pridružuje Rock majstorima, turneji koju organizuje menadžer Mihaljek, gdje nastupa zajedno s najboljim jugoslovenskim gitaristima. Na turneji izvodi četiri svoje pjesme: Ima neka tajna veza, Kad prođe sve, Minijatura za moju majku i Znam za jedno tiho mjesto.

Nakon velikog uspjeha s Dugmetom, Bregović postaje i producent te pomaže starom prijatelju Željku Bebeku na njegovom solo albumu, gdje svira gitarske dionice i piše pjesme. U tom periodu pravi pauzu s Dugmetom i snima svoj prvi solo album Goran Bregović, na kojem mu se pridružuju Jadranka Stojaković i Bisera Veletanlić. Eksperimentiše s aranžmanima i stvara novu verziju pjesme Šta ću nano, dragi mi je ljut, koju je prvobitno izvodila Bisera Veletanlić, a kasnije postaje hit Lipe cvatu.

Počinje se baviti i filmskom muzikom, te za film Lične stvari komponuje Pristao sam, biću sve što hoće i Šta je tu je, koje kasnije objavljuje i na albumu Dugmeta. Njegova znatiželja i eksperimentisanje s novim zvukovima dovode ga i do produkcije prvog singla beogradske grupe Idoli, gdje im daje radničku himnu Maljčiki, koja postaje jedan od najvećih hitova novog vala. Nastavlja saradnju sa Zdravkom Čolićem, komponujući i producirajući album Zbog tebe, kao i album Malo pojačaj radio, koji u potpunost.

Goran Bregović, a musical visionary and the leader of Bijelo Dugme, grew up in Sarajevo’s Kovači neighborhood, where he showed an early talent for music. At six, he enrolled in a music school to study violin but soon left it behind. His love for string instruments remained, and during his studies at the Geodetic High School, he played in the group Izohipse. Upon transferring to the Gymnasium, he joined the band Beštije as a bass player. His rebellious spirit quickly became part of his stage persona — he wore a padlock on his zipper and used his looks to provoke audiences. Encouraged by Fadil Toskić, he switched to the electric guitar, later joking that his entrance into rock’n’roll happened because ‘it was easier for guitarists to get the girls.’

In 1969, Željko Bebek invited him to join the band Kodeksi as a bassist, and together they took on an extended engagement in Italy. After struggling with difficult conditions, Bebek returned to Sarajevo, while Bregović gathered Zoran Redžić and Milić Vukašinović to form the band Mića, Goran i Zoran. Upon returning to Sarajevo, they changed their name to Dinosaurusi u Rikvercu, though Bregović soon emerged as the group’s leader. With Ismet Nuno Arnautalić, he founded the band Jutro, but creative differences led them to part ways. Bregović then established Bijelo Dugme, becoming its main composer and frontman, and the band quickly rose to become the most popular rock group in all of Yugoslavia.

In 1975, Bregović also distinguished himself as a solo guitarist, joining the Rock Masters tour organized by manager Mihaljek, where he performed alongside Yugoslavia’s finest guitarists. On the tour, he performed four of his own compositions: Ima neka tajna veza, Kad prođe sve, Minijatura za moju majku, and Znam za jedno tiho mjesto.

After Bijelo Dugme’s massive success, Bregović took on the role of producer, assisting his old friend Željko Bebek with his solo album — playing guitar parts and writing songs. During this time, he paused work with Dugme and recorded his first solo album, Goran Bregović, featuring Jadranka Stojaković and Bisera Veletanlić. He began experimenting with arrangements and created a new version of the song Šta ću nano, dragi mi je ljut, originally performed by Veletanlić, which later became the famous hit Lipe cvatu.

Bregović also began composing film music, writing Pristao sam, biću sve što hoće and Šta je tu je for the film Lične stvari — both later featured on a Bijelo Dugme album. His curiosity and constant experimentation with new sounds led him to produce the first single of the Belgrade band Idoli, giving them the worker’s anthem Maljčiki, which became one of the defining hits of the Yugoslav new wave movement. He continued collaborating with Zdravko Čolić, composing and producing the albums Zbog tebe and Malo pojačaj radio, which solidified his status as one of the greatest creative forces of the regional music scene.

Grupa COD osnovana je 1974. godine u Sarajevu, a njenu prvu postavu činili su Džemo Novaković, Nenad Jurin i Izidor Kajić. Ubrzo im se pridružuje pjevač Selver Brdarić, a bend u početku svira obrade svjetskih hitova.

Prava prekretnica dolazi kada se grupi pridružuje muzičar i kompozitor Enes Bajramović, koji dolazi iz Zenice u Sarajevo na Muzičku akademiju. Već kao iskusni član grupe Rok, u kojoj je svirao s Ipetom Ivandićem, Bajramović paralelno svira trombon u plesnom orkestru RTV Sarajevo, a zatim postaje dio COD-a.

Kafana Park, poznato okupljalište sarajevskih muzičara, bila je mjesto na kojem su se rađale mnoge muzičke priče, pa tako i novo poglavlje COD-a, u kojem Bajramović ubrzo postaje lider grupe.

Njihove pjesme Dođi mi na čaj i Ciciban postaju veliki hitovi, a bend se sve više ističe na muzičkoj sceni.

Godine 1976. Enes Bajramović napušta bend i prelazi u Ambasadore, dok Nenad Jurin postaje klavijaturista Indexa, a gitarista Džemo Novaković pridružuje se ekipi Nede Ukraden. Ipak, već početkom 1978. Bajramović se vraća u COD i stvara novi hit Novi štos, nakon čega ponovo bilježe uspjeh s pjesmom Dođi mi na čaj.

Godine 1978. snimaju baladu Denny, koja ubrzo postaje nezaobilazna pjesma na ekskurzijama i domaćim svirkama. Popularnost ove balade traje decenijama, a njena najpoznatija obrada dolazi iz repertoara Crvene Jabuke.

CERVENA JABUKA nastala je 1985. godine kada su dugogodišnji prijatelji Zlatko Arslanagić i Dražen Ričl Para odlučili stvoriti bend koji će donijeti laganiji pop zvuk, potpuno drugačiji od dotadašnje sarajevske rock scene. Njihovo muzičko iskustvo gradilo se kroz rad u Elvis J. Kurtoviću, Zabranjenom pušenju, Primusima i Top listi nadrealista, ali su s Crvenom Jabukom krenuli u potpuno novom pravcu. Ubrzo im se pridružuju Aljoša Buha na basu, Darko Jelčić na bubnjevima i Dražen Žerić Žera na klavijaturama.

Već s prvim albumom, koji je producirao Željko Brodarić Japa iz grupe Metak, postižu veliki uspjeh. Omot albuma izazvao je skandal zbog provokativne slike, no hitovi poput Dirlija, Bježi kišo s prozora i Nek te on ljubi kad ne mogu ja osvajaju publiku. Godine 1986. bend kreće na turneju, ali doživljava nesreću kod Jablanice. Aljoša Buha pogiba, a Dražen Ričl umire od povreda nekoliko dana kasnije. Ova tragedija potresa cijelu muzičku scenu, a bend se povlači iz javnosti. Godinu dana kasnije, 1987. godine, preostali članovi odlučuju nastaviti rad i objavljuju album Za sve ove godine, posvećen Draženu i Aljoši. Pjesme poput Tugo nesrećo, Uzmi me kad hoćeš ti i Nema više vremena postaju hitovi.

Sljedeće godine snimaju album Sanjati, koji donosi hitove Ima nešto od srca do srca, Malo ćemo da se kupamo i Oči su ti navikle na mrak. Grupa biva proglašena rock grupom godine na festivalu MESAM 1988. Godine 1990. album Sanjati dobija međunarodnu nagradu Apex, dok sljedeći album Tamo gdje ljubav počinje iz 1989. donosi hitove poput To mi radi, Neka vrijeme mijenja sve i Volio bih da si tu. Snimaju i live album Uzmi me kad hoćeš ti.

Posljednji predratni album Nekako s proljeća izlazi 1991. godine, s istoimenim hitom u kojem gostuje Kemal Monteno. Početak rata prekida rad grupe, ali Crvena Jabuka ostaje simbol jedne generacije i emocija koje su oblikovale pop muziku Jugoslavije.

Crvena Jabuka was formed in 1985 when longtime friends Zlatko Arslanagić and Dražen Ričl Para decided to create a band that would bring a softer pop sound, completely different from the existing Sarajevo rock scene. Their musical experience had been shaped through work with Elvis J. Kurtović, Zabranjeno pušenje, Primusi, and Top lista nadrealista, but with Crvena Jabuka, they took a completely new direction. They were soon joined by Aljoša Buha on bass, Darko Jelčić on drums, and Dražen Žerić Žera on keyboards.

Their debut album, produced by Željko Brodarić Japa from the band Metak, achieved great success. The album cover caused a scandal due to its provocative image, yet songs like Dirlija, Bježi kišo s prozora, and Nek te on ljubi kad ne mogu ja won over audiences across Yugoslavia. In 1986, the band set out on tour but suffered a tragic car accident near Jablanica. Aljoša Buha was killed instantly, and Dražen Ričl died from his injuries days later. The tragedy deeply shook the entire music scene, and the band withdrew from the public eye.

A year later, in 1987, the remaining members decided to continue and released the album Za sve ove godine, dedicated to Dražen and Aljoša. Songs like Tugo nesrećo, Uzmi me kad hoćeš ti, and Nema više vremena became major hits. The following year, they recorded the album Sanjati, featuring hits such as Ima nešto od srca do srca, Malo ćemo da se kupamo, and Oči su ti navikle na mrak. The band was named Rock Group of the Year at the 1988 MESAM Festival.

In 1990, the album Sanjati received the international Apex Award, while the 1989 release Tamo gdje ljubav počinje brought new hits including To mi radi, Neka vrijeme mijenja sve, and Volio bih da si tu. They also recorded a live album, Uzmi me kad hoćeš ti. Their last pre-war album, Nekako s proljeća, was released in 1991, featuring the title song with guest vocalist Kemal Monteno. The outbreak of war brought their work to a halt, but Crvena Jabuka remained a symbol of a generation and of the emotions that shaped the pop music of Yugoslavia.

ZERINA COKOJA započela je svoju muzičku karijeru kao folk pjevačica, ali je ubrzo promijenila stil i okrenula se pop muzici, sarađujući s renomiranim kompozitorima poput Đorđa Novkovića i Zrinka Tutića. 1990. godine objavila je album Evo ti sve što imam, kojim je učvrstila svoje mjesto na muzičkoj sceni. 1991. godine predstavljala je RTV Sarajevo na jugoslovenskom izboru za Pjesmu Eurovizije s pjesmom Bez tebe, autora Brane Likića, ali nije ostvarila plasman.

Nakon toga, započela je rad na novom albumu Neka te pjesmom probude, većinom snimljenom u studiju Brane Likića. Na albumu se ističe pjesma koju je napisao Dino Merlin, kao i njen prvi duet sa mladim Mladenom Vojičićem Tifom – obrada hita Rezonanse Kad ću te vidjeti opet.

ChatGPT said:

Junior Željezničara i atletski reprezentativac, ali je ljubav prema muzici ZDRAVKA ČOLIĆA odvela u potpuno drugom smjeru. Uz svog prijatelja Bracu Isovića osnovao je duet Čola i Braco, izvodeći talijanske i domaće festivalske pjesme po parkovima i školskim priredbama. Ključni trenutak desio se tokom ljeta u Baošićima, gdje je osvojio drugo mjesto na takmičenju pjevača amatera, shvativši da se muzikom može ozbiljno baviti.

Prvi ozbiljniji angažman dobio je 1969. godine kao pjevač Ambasadora, a nedugo zatim, zajedno sa Slobodanom Vujovićem, osniva Nove Ambasadore. Bend je pojačan vrhunskim muzičarima poput Perice Stojanovića, Vlade Pravdića i Zlatka Holda, a 1971. godine nastupaju na festivalu Vaš šlager sezone s pjesmom Plačem za tvojim usnama. Iako su osvojili sedmo mjesto, Čolić je privukao pažnju Kornelija Kovača, koji ga poziva da se pridruži Korni grupi. Nakon kratkog boravka u Beogradu, gdje snima dva singla, shvata da progresivni zvuk benda ne odgovara njegovom senzibilitetu i vraća se u Sarajevo.

Njegova solo karijera kreće uzlaznom putanjom 1972. godine, kada na preporuku Kemala Montena izvodi pjesmu Sinoć nisi bila tu na Vašem šlageru sezone i osvaja nagradu za interpretaciju. Ubrzo postaje zvijezda festivalskih pozornica, nastupajući u Splitu, Prištini i Zagrebu, a pjesma Gori vatra, kojom je predstavljao Jugoslaviju na Euroviziji 1973. godine, lansira ga u sam vrh muzičke scene. Iako nije ostvario značajan plasman, dobio je ponude njemačkih izdavača i snimio nekoliko singlova za to tržište.

Prvi album Ti i ja objavljuje 1975. godine, a pjesme poput Vagabund i April u Beogradu osvajaju srca publike širom Jugoslavije. Ubrzo slijedi LP Zdravko Čolić, koji donosi hitove Mujo kuje konja po mjesecu i Pjevajte, plešite s nama. Njegova popularnost raste do nevjerovatnih razmjera, a na turneji sa Indexima u Beogradu dolazi do incidenta – hiljade obožavateljki razbijaju izlog u želji da dođu do svog idola. 1978. GODINE objavljuje album Ako priđeš bliže, koji postiže nevjerovatan uspjeh sa hitovima Glavo luda, Jedna zima s Kristinom, Pjevam danju, pjevam noću i Produži dalje. Turneja pod nazivom Putujući zemljotres obara sve rekorde, a vrhunac dolazi 5. septembra 1978. godine, kada Čolić puni stadion Marakana u Beogradu pred 50.000 ljudi. Taj koncert obilježava njegovu krunu popularnosti, a uz njega nastupaju Kemal Monteno, Arsen Dedić i Kornelije Kovač. Nakon godinu dana pauze zbog vojnog roka, Čolić 1980. godine objavljuje album Zbog tebe, koji donosi hitove Pusti, pusti modu i Pisat ću ti pisma duga. Slijedi album Malo pojačaj radio (1981), koji donosi rokerskiji zvuk i pjesme Mađarica, Nove lakovane cipele i Što si prepotentna.

Sredinom osamdesetih, eksperimentiše sa narodnim elementima i popom, što se ogleda na albumima Šta mi radiš i Ti si mi u krvi, dok krajem decenije, zajedno s Goranom Bregovićem, osniva izdavačku kuću Kamarad. Međutim, 1987. godine doživljava skandal u Ohridu, kada je optužen za ilegalnu kupovinu deviza, što mu donosi negativan publicitet i novčanu kaznu. Album Da ti kažem šta mi je iz 1990. godine donosi saradnje s Dinom Merlinom, ali i prve eksperimente sa tradicionalnom muzikom, poput obrade romske pjesme Čaje šukarije. Iako su mu nudili svjetsku karijeru, njemački producenti zahtijevali su da se preseli u Njemačku, što je Čolić odbio, ostajući vjeran jugoslovenskoj publici.

Njegova karijera, ispunjena hitovima, spektakularnim koncertima i nezaboravnim baladama, učinila ga je najvećom pop zvijezdom bivše Jugoslavije, a njegovi nastupi i danas pune arene širom regiona.

Once a junior footballer for Željezničar and a track-and-field athlete, Zdravko Čolić’s love for music ultimately led him down a completely different path. Together with his friend Braco Isović, he formed the duo Čola i Braco, performing Italian and local festival songs in parks and at school events. The turning point came one summer in Baošići, where he won second place in an amateur singing competition — realizing that music could become his true calling.

His first serious engagement came in 1969, when he joined the band Ambasadori as a vocalist. Shortly afterward, together with Slobodan Vujović, he founded Novi Ambasadori. The band, featuring top musicians such as Perica Stojanović, Vlado Pravdić, and Zlatko Hold, performed at the 1971 Vaš šlager sezone festival with the song Plačem za tvojim usnama. Although they placed seventh, Čolić caught the attention of Kornelije Kovač, who invited him to join the Korni Group. After recording two singles in Belgrade, he realized the band’s progressive sound didn’t suit his sensibility and returned to Sarajevo.

Čolić’s solo career took off in 1972 when, on the recommendation of Kemal Monteno, he performed Sinoć nisi bila tu at the Vaš šlager sezone festival, winning the interpretation award. He soon became a star of festival stages across Split, Priština, and Zagreb. The song Gori vatra, with which he represented Yugoslavia at the 1973 Eurovision Song Contest, launched him to the top of the music scene. Although he did not achieve a high ranking, he received offers from German record labels and recorded several singles for that market.

His debut album, Ti i ja, was released in 1975, featuring hits like Vagabund and April u Beogradu, which won the hearts of audiences across Yugoslavia. The following LP, Zdravko Čolić, brought hits such as Mujo kuje konja po mjesecu and Pjevajte, plešite s nama. His popularity grew to incredible heights, and during a tour with Indexi in Belgrade, thousands of fans broke store windows trying to reach their idol. In 1978, he released Ako priđeš bliže, one of the most successful albums in Yugoslav pop history, with timeless hits such as Glavo luda, Jedna zima s Kristinom, Pjevam danju, pjevam noću, and Produži dalje. His legendary tour, titled Putujući zemljotres (The Traveling Earthquake), broke all attendance records and reached its peak on September 5, 1978, when Čolić filled Belgrade’s Marakana Stadium with 50,000 people. The concert, featuring guest performances by Kemal Monteno, Arsen Dedić, and Kornelije Kovač, marked the pinnacle of his fame.

After a year-long break for military service, Čolić returned in 1980 with the album Zbog tebe, featuring the hits Pusti, pusti modu and Pisat ću ti pisma duga. This was followed by the 1981 album Malo pojačaj radio, which introduced a more rock-oriented sound with songs like Mađarica, Nove lakovane cipele, and Što si prepotentna.

In the mid-1980s, he began experimenting with folk and pop influences, most notably on the albums Šta mi radiš and Ti si mi u krvi. By the end of the decade, together with Goran Bregović, he founded the record label Kamarad. However, in 1987, he faced a scandal in Ohrid, where he was accused of illegal currency exchange, drawing negative publicity and a fine. His 1990 album Da ti kažem šta mi je featured collaborations with Dino Merlin and early experiments with traditional music, including a rendition of the Romani classic Čaje šukarije. Although he received offers for an international career, German producers demanded that he move to Germany — an idea Čolić refused, choosing to stay loyal to his Yugoslav audience.

With a career filled with timeless hits, spectacular concerts, and unforgettable ballads, Zdravko Čolić became the greatest pop star of the former Yugoslavia. His performances continue to fill arenas across the region to this day.

Pionir sarajevske rock scene ČIČAK, ŽELIMIR ALTARAC bio je disk džokej, radijski i TV voditelj, producent, promoter i publicista, čija je karijera neraskidivo vezana za početke rock’n’roll scene u Sarajevu. Njegovi tekstovi, poput Negdje na kraju u zatišju i Svijet u kojem živim, dobili su muzičku dimenziju kroz interpretaciju grupe Indexi.

Još 1966. godine postao je dio sarajevskog klupskog života, otvarajući prvu diskoteku u gradu pod nazivom Čičak u podrumu doma Mladen Stojanović. To ljeto nastupao je i kao gostujući disk džokej u klubu Vrsar, šireći ljubav prema novom zvuku i energiji rocka. Kao pokretač i realizator brojnih rock festivala, isticao se projektima Nove nade, nove snage i YU Heavy Metal Fest, koji su mladim bendovima pružali priliku da se predstave široj publici i steknu medijsku prepoznatljivost.

A pioneer of the Sarajevo rock scene, Čičak – Želimir Altarac – was a disc jockey, radio and TV host, producer, promoter, and publicist whose career was inseparably linked to the rise of rock’n’roll in Sarajevo. His lyrics, such as Negdje na kraju u zatišju and Svijet u kojem živim, gained their musical life through performances by the band Indexi.

As early as 1966, he became an integral part of Sarajevo’s club scene, opening the city’s first disco, named Čičak, in the basement of the Mladen Stojanović Youth Center. That same summer, he performed as a guest DJ in the Vrsar club, spreading his love for the new sound and energy of rock music. As the initiator and organizer of numerous rock festivals, he stood out through projects such as Nove nade, nove snage and YU Heavy Metal Fest, which gave young bands the opportunity to perform before wider audiences and gain media recognition.

Grupa ČIČCI bila je jedan od prvih bendova koji su oblikovali rock’n’roll scenu Sarajeva, svirajući instrumentalne hitove s izraženim jazz-rock-pop uticajem. Njihov neprekidni nastup za Novu godinu 1970. u Skenderiji, koji je trajao 26 sati i obuhvatio više od 500 pjesama, postavio je svjetski rekord u dužini sviranja.

Bend su činili izuzetni muzičari, među kojima su Rank Rihtman, Zoran Redžić, Mića Milić Vukašinović, Mahmut Paša Ferović, gitarista Dragan Danilović i klavijaturista Dragan Đuranić. Iako su ostavili neizbrisiv trag na domaćoj sceni, nisu dobili priznanje koje su zaslužili.

ChatGPT said:

ISMETA DERVOZ istaknula se kao pjevačica, producentica i muzička urednica, a još od malih nogu bila je prisutna na sarajevskoj muzičkoj sceni. Prvi ozbiljan angažman imala je još u osnovnoj školi u operi, a sa samo 14 godina profesionalno započinje karijeru u grupi Kodeksi.

Nakon muzičkog ljeta u Dubrovniku, njeni roditelji nisu dozvolili da s bendom otputuje u Italiju, zbog čega se vraća u Sarajevo. Od 1972. do 1976. godine bila je pjevačica Ambasadora, s kojima je nastupila na Pjesmi Eurovizije 1976. godine s pjesmom Zemljo moja. Sredinom osamdesetih započinje karijeru muzičke urednice na Radioteleviziji Sarajevo, gdje se kao producentica posvećuje razvoju nove sarajevske pop-rock škole, ostavljajući neizbrisiv trag u muzičkoj industriji.

Muzički gigant iz Sarajeva, DISKOTON je osnovan s ciljem da podrži muzičke izdavačke projekte iz Sarajeva i Bosne i Hercegovine, brzo postavši jedna od najvećih diskografskih kuća u bivšoj Jugoslaviji. Njegov katalog bio je impresivan, obuhvatajući narodnu i sevdah scenu sa Safetom Isovićem, Zaimom Imamovićem i drugim velikanima, ali i vrhunce sarajevske pop-rock škole.

Izdavali su albume legendi kao što su Indexi, Bijelo Dugme, Zdravko Čolić, Kemal Monteno, Valentino, Merlin, Neda Ukraden, Plavi Orkestar, Zabranjeno Pušenje, Hari Mata Hari, Vatreni Poljubac, Vajta, ali i regionalnih zvijezda poput Olivera Dragojevića i Đorđa Balaševića.

The musical giant from Sarajevo, Diskoton, was founded with the goal of supporting music publishing projects from Sarajevo and Bosnia and Herzegovina, quickly becoming one of the largest record labels in the former Yugoslavia. Its catalog was impressive, spanning traditional folk and sevdah music with artists such as Safet Isović, Zaim Imamović, and other greats, as well as the highlights of the Sarajevo pop-rock movement.

Diskoton released albums by legends including Indexi, Bijelo Dugme, Zdravko Čolić, Kemal Monteno, Valentino, Merlin, Neda Ukraden, Plavi Orkestar, Zabranjeno Pušenje, Hari Mata Hari, Vatreni Poljubac, and Vajta, along with regional stars such as Oliver Dragojević and Đorđe Balašević.

Hard rock pionire sa Balkana, DIVLJE JAGODE osnovao je Sead Lipovača Zele, koji je muzičko iskustvo sticao kroz zagrebačke bendove Biseri i Selekcija. Već 1974. godine nastupa na Boom festivalu u Ljubljani sa bendom Zenit, gdje mu se pridružuju Anto Janković i Nihad Jusufhodžić. Godine 1977. zajedno pokreću Divlje Jagode, kojima se ubrzo priključuju Mustafa Ismailovski Muc i bubnjar Adonis Dokuzović.

Bend je dobio ime po kultnom filmu Ingmara Bergmana Divlje jagode, a već na početku karijere osvajaju publiku baladama Patkica, Jedina moja i Ograda. Njihov prvi album Divlje Jagode donosi prepoznatljive hitove poput Moj dilbere i Krivo je more, koje su postale nezaobilazan dio repertoara ljetnih svirki na Jadranu. Iako su njihov zvuk oblikovali uticaji Deep Purplea, Led Zeppelina i Black Sabbatha, upravo su balade bile ključ njihove prepoznatljivosti.

Početkom 1980-ih, s dolaskom Alena Islamovića za mikrofonom, bend se okreće tvrđem hard rock zvuku. Album Stakleni hotel snimljen je u beogradskom studiju Druga Maca, a pjesme Autostop, Potraži put i Dodirni me donose im prepoznatljiv imidž inspirisan grupom AC/DC. Godine 1981. nastupaju kao predgrupa Iron Maidenu na beogradskom hipodromu, a ubrzo snimaju album Motori, koji uz naslovnu pjesmu donosi i hitove Sheila i Ne želiš kraj.

S albumom Čarobnjaci iz 1984. godine, Divlje Jagode kreću ka međunarodnoj karijeri. Potpisuju ugovor sa londonskom izdavačkom kućom Logo Records, a pod imenom Wild Strawberries snimaju osam pjesama na engleskom jeziku, uključujući Fire on the Water, u produkciji čuvenih britanskih studijskih muzičara. Iako su imali priliku za globalni proboj, povratak Alena Islamovića u Bijelo Dugme 1986. godine prekida njihovu englesku epizodu, a album Wild Strawberries izlazi godinu kasnije bez značajnije promocije.

Nakon Islamovićevog odlaska, bend prolazi kroz brojne promjene postave. Mladen Vojičić Tifa postaje novi vokal i s njim snimaju album Konji (1987), na kojem spajaju hard rock sa elementima sevdaha kroz pjesme Prošetala Mujagina Fata i Turski marš. Tokom turneje 1988. godine bend napuštaju Tifa, Vladimir Podany i Edin Šehović, a Lipovača okuplja novu postavu, dovodeći Zlatana Stipišića Džibonija, ali planirana saradnja nikada nije realizovana.

FAZLIĆ, ZLATAN FAZLA jedan je od najplodonosnijih domaćih autora, čiji su muzički počeci vezani za grupu Papiga sredinom 80-ih godina. Prvi album Dajte nam brdo piva iz 1986. godine prošao je bez većeg uspjeha, ali njegov autorski talenat uskoro dolazi do izražaja. Tokom snimanja albuma u studiju, istovremeno kada Crvena jabuka radi na pjesmi Dirlija, Fazla počinje pisati hitove upravo za njih.

Godine 1991, kada Dražen Žerić Žera izražava želju da napusti Crvenu jabuku, Fazla već radi na njegovom solo albumu, a mnoge od tih pjesama kasnije su izvođene na koncertima benda. Njegova autorska ostavština ostaje neizbrisiva u historiji sarajevske pop i rock muzike. Formula 4 je jedna od prvih rock grupa sarajevske scene, osnovana oko 1970. godine od strane Ljubiše Racića. U prvoj postavi benda bili su Brano Likić, Zlatko Nikolić i Senad Begović. Racić je već imao iskustva u mladim sarajevskim bendovima, ali je za Formulu 4 razvio dugoročnu viziju i upornost koja je bend održala uprkos promjenama.

Iako su svirali hard rock, često su obrađivali klasičnu muziku, dok je Racić svojim ekstravagantnim nastupima, uključujući scenska presvlačenja i leopardov kostim, privlačio pažnju publike. Vrhunac njihove karijere bio je nastup na pauzi utakmice između Crvene zvezde i Željezničara pred 30.000 ljudi na Koševu. Kroz bend su prošli brojni talentovani muzičari, uključujući Sanjina Karića i Điđija Jankelića.

1976. godine Ljubiša Racić nakratko prelazi u Bijelo dugme, ali se nakon nesuglasica oko honorara vraća Formuli 4. Iako su snimili samo dva singla, pjesme Kakvo veče, Oproštaj s tobom, Mladi smo, mladi mi i Nikom nije tako kao što je meni ostale su zapisane kao dio ranog sarajevskog rock naslijeđa.

AMILA GLAMOČAK bila je vrhunska muzičarka i prepoznatljiv glas sarajevske scene, a posebno je ostala upamćena kao članica vokalnog ženskog dueta Vrele usne. Njihovi sjajni prateći vokali upotpunili su zvuk bendova kao što su Gino Banana, Valentino i Hari Mata Hari.

Iako kao studentica nije sanjala estradnu karijeru, uživala je u tome da nesebično pruža vokalnu podršku muzičarima, a kasnije se posvetila i solo karijeri.

Amila Glamočak, was an exceptional musician and one of the most distinctive voices of the Sarajevo music scene, best remembered as a member of the female vocal duo Vrele usne. Their outstanding backing vocals enriched the sound of bands such as Gino Banana, Valentino, and Hari Mata Hari.

Although she never dreamed of a show business career while studying, she took great joy in selflessly providing vocal support to fellow musicians and later devoted herself to a successful solo career.

Grupa GORKI ŠEĆER bila je još jedno ime sarajevske scene s nekoliko osrednjih hitova, poput Gorki šećeru i Sreće mi, slobode mi, koji su ostali upamćeni u lokalnim okvirima.

The band Gorki Šećer was another name on the Sarajevo music scene, known for a few modest hits such as Gorki šećeru and Sreće mi, slobode mi, which remained remembered within the local music circles.

GINO BANANA bila je sarajevska grupa okupljena oko izuzetnog pjevača Srđana Jevđevića, koji je sanjao drugačiji muzički pravac u vrijeme kada je Novi primitivizam dominirao gradskom scenom. Umjesto sirovog rock zvuka, Jevđević je težio jazz-pop izrazu, inspirisan tada popularnom Sade, te je oko sebe okupljao vrhunske muzičare. Iako je njegova vizija bila drugačija od glavnog sarajevskog muzičkog toka, uspio je stvoriti prepoznatljiv stil i ostavio neizbrisiv trag.

Njihovi nastupi uživo bili su poznati po vrhunskoj izvedbi, a u bendu su svirali neki od najboljih muzičara tog vremena. Nikša Bratoš, koji se u Sarajevu afirmisao upravo kroz Gino Bananu, svirao je saksofon i gitaru. Bubnjeve je svirao Kufi, koji je kasnije prešao u Valentino, dok je gitarista Igor Ivanović dodatno upotpunio ekipu profesionalaca. Među najvećim hitovima benda istakle su se pjesme Odvedi me u Disneyland i Daj da popijem, koje su osvajale sarajevske medije i klubove.

Prvi album Gino Banana iz 1986. godine nadmašio je očekivanja i postigao uspjeh, što je omogućilo ambiciozniji pristup drugom albumu. U trenutku kada je dio sarajevske muzičke scene pokretao New Partizans pravac, Gino Banana je ostao dosljedan svom prepoznatljivom zvuku. Pjesma Mače moje čupavo i album Amerika iz 1989. godine donose novi talas emocija, a posebno se ističu naslovna pjesma U plavim očima i proročanska Amerika, koja je nagovijestila Jevđevićev budući odlazak u SAD.

Diskografija grupe obuhvata albume Gino Banana (1986), Ne daj me tuđim ljudima (1987) i Amerika (1989), koji su ostali upamćeni kao dio jedinstvenog muzičkog izraza sarajevske scene.

Gino Banana was a Sarajevo-based band formed around the exceptional singer Srđan Jevđević, who envisioned a different musical direction at a time when Novi primitivizam dominated the city’s scene. Instead of raw rock sounds, Jevđević gravitated toward a jazz-pop style inspired by artists like Sade, gathering some of the best musicians around him. Although his vision differed from the mainstream Sarajevo sound, he managed to create a distinctive style and leave a lasting mark on the city’s musical landscape.

Their live performances were known for their musical precision, featuring some of the finest players of the era. Nikša Bratoš, who first made his name in Sarajevo through Gino Banana, played saxophone and guitar. Drummer Kufi, who later joined Valentino, and guitarist Igor Ivanović completed the lineup of top professionals. Among the band’s biggest hits were Odvedi me u Disneyland and Daj da popijem, which became favorites in Sarajevo’s clubs and on local radio.

Their debut album, Gino Banana (1986), exceeded expectations and achieved notable success, allowing for a more ambitious approach to their second record. At a time when parts of the Sarajevo music scene were moving toward the New Partizans sound, Gino Banana remained true to its unique identity. The song Mače moje čupavo and the album Amerika (1989) brought a new wave of emotion, particularly through the title track U plavim očima and the prophetic Amerika, which foreshadowed Jevđević’s later move to the United States.

The band’s discography includes the albums Gino Banana (1986), Ne daj me tuđim ljudima (1987), and Amerika (1989), remembered as an integral part of the unique musical expression of the Sarajevo scene.

JASNA GOSPIĆ je svoju muzičku karijeru započela još u srednjoškolskim danima, kada je dobila priliku da pjeva u mega grupi Ambasadori. Otpjevavši nekoliko istinskih hitova, uključujući Dođi u 5 do 5, stekla je iskustvo nastupajući na brojnim jugoslovenskim festivalima. Godine 1991. snima album Jasna Gospić, uz podršku muzičkih velikana poput Hari Mata Harija, Dine Dervišhalidovića i Saše Lošića. Nažalost, početak rata spriječio je ozbiljniju promociju albuma i prekinuo njen dalji muzički put.

ALIJA HAFIZOVIĆ je bio slikar, muzičar i pjesnik, čije je ime neraskidivo vezano za prve korake sarajevske rock scene. Njegovi javni nastupi započeli su na igrankama pod sloganom Mikrofon je vaš!, a bio je blisko povezan s bendovima. Pored toga što je dizajnirao omote albuma, Haf je pisao tekstove za pop pjesme, a u muzičku istoriju ušao je kao autor legendarne pjesme Sarajevo, ljubavi moja, koju je izvodio Kemal Monteno.

VEDAD HAMŠIĆ bio je muzičar i arhitekta, zapamćen kao jedna od prvih rock zvijezda sarajevske muzičke scene. Već 1964. godine snimio je čuveni hit Četiri mladića idu s Trebevića, pjesmu koju je napisao Žarko Roje, a producirao mladi Kornelije Kovač. Ovaj hit postao je simbol igranki u Fisu i učvrstio Hamšićevu poziciju na tadašnjoj muzičkoj sceni.

ChatGPT said:

1984. godine formirana je grupa Hari Mata Hari u saradnji s muzičarima iz grupe Baobab. Prvu postavu benda činili su Izudin Izor Kolečić, Edo Mula Halilović, Pjer Žalica i Zoran Kesić. Njihov prvi nastup u Skenderiji označava početak nove muzičke ere, ali u početku ostaju u sjeni tada eksplozivno popularnog Plavog orkestra. Ipak, pjesma Ruže i vino s prvog albuma donosi im prepoznatljivost.

Godine 1986. pokušavaju otići na Eurosong s pjesmom U tvojoj kosi, ali ne uspijevaju, iako pjesma postaje veliki hit. Ubrzo nakon toga, bend napuštaju Žalica i Kesić, a zamjenjuju ih Neno Jeleč i klavijaturista Adi Mulahalilović. Nedugo zatim, Jeleča mijenja Željko Zuber, a grupa 1988. godine objavljuje album Ne bi te odbranila ni cijela Jugoslavija, kojim stiču masovnu popularnost. Jugoton ih prepoznaje kao vodeće aktere sarajevske pop scene, a zahvaljujući konstantnim turnejama, njihova baza fanova raste širom Jugoslavije.

Kako Zdravko Čolić u tom periodu pravi pauzu u karijeri, dio njegove publike prelazi na Hari Mata Hari. Album Ja te volim najviše na svijetu (1988) donosi hitove poput Kad dođe oktobar, Igrale se delije i Sedamnaest ti je godina tek. U tom periodu, tandem Varešanović–Pecikoza postaje nezaobilazan u jugoslovenskoj pop muzici. Na sceni im se pridružuje i tada anonimna pjevačica Tatjana Matejaš, koja će kasnije pod imenom Tajči predstavljati Jugoslaviju na Eurosongu.

Sa svakim novim albumom, Hari Mata Hari učvršćuje svoj status. Album Volio bih da te ne volim (1989) nastaje u saradnji s Dinom Merlinom, dok pjesma Pazi šta radiš donosi još jedno gostovanje Tajči. Album Strah me da te volim iz 1990. godine nastavlja niz uspjeha, a pjesma Prsten i zlatni lanac otvara im vrata ka publici naklonjenoj folku. Promocija albuma kulminira koncertima u najvećim jugoslovenskim dvoranama, uključujući dva uzastopna rasprodana nastupa u beogradskom Sava centru.

Tokom promocije albuma, grupa izaziva pažnju kada na koncert dovodi Toyu Jackson, sestru Michaela Jacksona, a zatim i talijansku disko zvijezdu Sabrinu. U tom periodu, braća Mula Halilović napuštaju bend, ali popularnost Hari Mata Harija i dalje raste. Tri godine zaredom, od 1989. do 1991, osvajaju priznanje za najbolju pop grupu Jugoslavije na festivalu MESAM. Pjesma Rođena si samo za mene iz 1991. godine donosi im još jedan veliki hit, dok duet Varešanovića i Harisa Džinovića u pjesmi Ja ne pijem postaje jedan od najprepoznatljivijih pop-folk spojeva tog vremena.

Početkom rata u Bosni i Hercegovini, grupa prestaje s radom, a Varešanović se privremeno povlači sa scene.

Diskografija do 1991. godine: Hari Mata Hari (1985), Ne bi te odbranila ni cijela Jugoslavija (1988), Ja te volim najviše na svijetu (1988), Volio bih da te ne volim (1989), Strah me da te volim (1990), Rođena si samo za mene (1991).

In 1984, the band Hari Mata Hari was formed in collaboration with musicians from the group Baobab. The original lineup included Izudin Izor Kolečić, Edo Mula Halilović, Pjer Žalica, and Zoran Kesić. Their first performance at Skenderija marked the beginning of a new musical era, although they initially remained in the shadow of the explosively popular Plavi orkestar. However, the song Ruže i vino from their debut album brought them recognition.

In 1986, they attempted to compete in the Eurovision Song Contest with the song U tvojoj kosi but did not qualify, even though the song became a major hit. Shortly afterward, Žalica and Kesić left the band and were replaced by Neno Jeleč and keyboardist Adi Mulahalilović. Jeleč was later replaced by Željko Zuber, and in 1988 the group released the album Ne bi te odbranila ni cijela Jugoslavija, which catapulted them to mass popularity. Jugoton recognized them as one of the leading acts of the Sarajevo pop scene, and through constant touring, their fan base expanded across Yugoslavia.

As Zdravko Čolić took a break from his career during that period, part of his audience shifted toward Hari Mata Hari. The album Ja te volim najviše na svijetu (1988) featured hits such as Kad dođe oktobar, Igrale se delije, and Sedamnaest ti je godina tek. During this period, the Varešanović–Pecikoza songwriting duo became one of the most influential partnerships in Yugoslav pop music. The band was joined by a then-unknown singer, Tatjana Matejaš, who would later represent Yugoslavia at Eurovision under the stage name Tajči.

With each new release, Hari Mata Hari strengthened their status. The album Volio bih da te ne volim (1989) was created in collaboration with Dino Merlin, while the song Pazi šta radiš featured another guest appearance by Tajči. The 1990 album Strah me da te volim continued their string of successes, and the song Prsten i zlatni lanac opened doors to a broader audience, bridging the gap between pop and folk. The album’s promotion culminated in concerts at the largest arenas across Yugoslavia, including two consecutive sold-out shows at Belgrade’s Sava Center.

During the tour, the band drew attention by inviting Toya Jackson, Michael Jackson’s sister, and later Italian disco star Sabrina to their concerts. Around this time, the Mula Halilović brothers left the band, but Hari Mata Hari’s popularity continued to soar. For three consecutive years, from 1989 to 1991, they were named the best pop group in Yugoslavia at the MESAM Festival. The 1991 song Rođena si samo za mene became another huge hit, while the duet between Hari Varešanović and Haris Džinović, Ja ne pijem, became one of the most recognizable pop-folk collaborations of the era.

With the outbreak of war in Bosnia and Herzegovina, the band ceased performing, and Varešanović temporarily withdrew from the public eye.

Discography up to 1991: Hari Mata Hari (1985), Ne bi te odbranila ni cijela Jugoslavija (1988), Ja te volim najviše na svijetu (1988), Volio bih da te ne volim (1989), Strah me da te volim (1990), Rođena si samo za mene (1991).

HENDA, pravim imenom Mugdim Avdić, imao je nevjerovatno raznoliku i avanturističku karijeru. Bio je talentovan košarkaš, kamiondžija u Americi, dizajner i muzičar, a u muzičkom svijetu se istakao autentičnim stilom i inovativnim pristupom promociji. Svoj prvi singl I dok predajem se tebi objavio je 1980. godine, sam osmišljavajući njegov vizuelni identitet.

Iako je singl bio popraćen bogatim propagandnim materijalom i snimljen uz vrhunske muzičare poput Vedrana Božića, Peca Peteja, Čarlija Novaka, Miroslava Sedak-Benčića i Brace Doblekar, nije mu donio širu afirmaciju. Producent je bio Ranko Boban, a snimanje je obavljeno u Ljubljani. Nakon toga, 1982. godine snima album Henda, a godinu kasnije Henda 2, na kojem se izdvajaju pjesme Ne znači mi ništa i Sarajevska noć, ali ni ovaj album ne donosi očekivani proboj na muzičkoj sceni.

Tek trećim albumom Gdje si rano, gdje si dušo iz 1983. godine privlači veću pažnju publike, posebno zahvaljujući naslovnoj pjesmi, obradi poznate narodne melodije. Gosti na albumu bili su Goran Bregović i bubnjar Mića Milić Vukašinović. Henda je uložio velike napore u promociju, postavljajući ogromne bilborde na Skenderiji i lično raznoseći promotivne materijale po kafićima i prodavnicama, ali su ga mediji i dalje ignorisali.

Po izlasku albuma ponovo odlazi u Ameriku gdje vozi kamion, ali se vraća radi promocije četvrtog albuma Henda 4 (1988), koji sadrži pjesme Dona, Summertime, Vaga i remiks I dok predajem se tebi. Kao dizajner, radio je omote albuma za Milu Milića Vukašinovića, Jasnu Gospić i grupu Regina.

Uoči rata u Bosni i Hercegovini, 1990. godine objavljuje album Sjećanje, a dvije godine kasnije Moja prva ljubav, na kojem ponovo remiksira pjesmu Sarajevska noć. Iako mu muzička scena nikada nije pružila zasluženo priznanje, Henda je ostao upamćen po svom jedinstvenom pristupu muzici i dizajnu.

Diskografija do 1991. godine:vI dok predajem se tebi (1980), Henda (1982), Henda 2 (1983), Gdje si dušo, gdje si rano (1983), Henda 4 (1988), Sjećanje (1990).

Henda, whose real name was Mugdim Avdić, had an incredibly diverse and adventurous career. He was a talented basketball player, a truck driver in America, a designer, and a musician who stood out in the music world with his authentic style and innovative approach to promotion. He released his first single, I dok predajem se tebi, in 1980, personally designing its visual identity.

Although the single was accompanied by extensive promotional material and recorded with top musicians such as Vedran Božić, Peco Petej, Čarli Novak, Miroslav Sedak-Benčić, and Braco Doblekar, it did not bring him wider recognition. The producer was Ranko Boban, and the recording took place in Ljubljana. After that, in 1982, he recorded the album Henda, followed by Henda 2 a year later, featuring songs like Ne znači mi ništa and Sarajevska noć, but this album also failed to achieve the breakthrough he expected on the music scene.

It was only with his third album, Gdje si rano, gdje si dušo (1983), that he attracted greater public attention, especially thanks to the title track — a reinterpretation of a well-known traditional melody. Guests on the album included Goran Bregović and drummer Mića Milić Vukašinović. Henda put great effort into promotion, placing large billboards around Skenderija and personally distributing promotional materials to cafés and record shops, but the media continued to overlook him.

After the album’s release, he once again went to America, where he worked as a truck driver, but returned to promote his fourth album, Henda 4 (1988), which featured songs such as Dona, Summertime, Vaga, and a remix of I dok predajem se tebi. As a designer, he created album covers for Mića Milić Vukašinović, Jasna Gospić, and the band Regina.

On the eve of the war in Bosnia and Herzegovina, in 1990, he released the album Sjećanje, followed two years later by Moja prva ljubav, which once again included a remix of Sarajevska noć. Although the music scene never gave him the recognition he deserved, Henda remained remembered for his unique approach to both music and design.

Discography up to 1991: I dok predajem se tebi (1980), Henda (1982), Henda 2 (1983), Gdje si dušo, gdje si rano (1983), Henda 4 (1988), Sjećanje (1990).

Grupa IVER ostala je upamćena po neobičnim pjesmama i specifičnom muzičkom izrazu, iza kojeg je stajao Vlatko Marković, novinar i voditelj top lista i noćnog programa Radio Sarajeva. Njihov hit Ide cura preko sela, šesnaest puta nevesela postao je prepoznatljiv po svom jedinstvenom stilu i duhovitosti. Osim toga, na poziv Duška Trifunovića, grupa je snimila i dječiju pjesmu Glavni junak jedne knjige, koja je nastala kao odgovor na javni poziv emitovan putem Radio Sarajeva. Njihova muzika ostavila je trag svojom originalnošću, spajajući folk motive s urbanim duhom tog vremena.

The band Iver is remembered for its unconventional songs and distinctive musical style, led by Vlatko Marković, a journalist and host of Radio Sarajevo’s top charts and late-night programs. Their hit Ide cura preko sela, šesnaest puta nevesela became recognizable for its unique style and humor. In addition, at the invitation of Duško Trifunović, the group recorded the children’s song Glavni junak jedne knjige, created in response to a public call broadcast on Radio Sarajevo. Their music left a mark through its originality, blending folk motifs with the urban spirit of the time.

ALEN ISLAMOVIĆ je započeo karijeru kao vrhunski sportista, igrajući za nogometni klub Jedinstvo. No, ljubav prema muzici odvela ga je u sasvim drugom pravcu, pa se pridružio Divljim jagodama kao bas gitarista, učestvujući u snimanju albuma Stakleni hotel. Nakon odlaska Tonija Jankovića, preuzima ulogu glavnog vokala i snima najpoznatiji album benda Motori, koji je donio hitove poput Sheila, Ne želim kraj i Nasmiješi se.

Iako su uslijedili albumi Čarobnjaci i Vatra, nisu ponovili uspjeh Motora. Godine 1984. Islamović odbija prvi poziv Gorana Bregovića da zamijeni Željka Bebeka u Bijelom dugmetu. U međuvremenu, Divlje jagode snimaju album na engleskom jeziku Wild Strawberry i nastupaju u londonskim klubovima, ali britanska publika i kritika nisu bili oduševljeni jugoslovenskim hard rockom.

Sredinom maja 1986. Alen ponovo dobija poziv od Bregovića i ovog puta ga prihvata. Kao novi vokal Bijelog dugmeta, donosi novu energiju i prepoznatljiv glas u hitovima Hajmo u planine i Ti me iznevjeri, dok u baladama poput Ružica si bila pokazuje raskoš svog vokala. Na turneji 1987. snimljen je dvostruki live album Mramor, kamen i željezo, na kojem su remiksovane i neke od najpoznatijih pjesama Dugmeta.

Album Ćiribiribela iz 1988. godine donosi kontroverzne muzičke eksperimente, uključujući pjesmu Đurđevdan i prepjeve svjetskih hitova, poput Napile se ulice. Najprovokativniji trenutak izdanja bio je miks hrvatske himne Lijepa naša i srpske pjesme Tamo daleko, što je izazvalo burne reakcije na koncertima. Na turneji te godine, Islamović se suočava s problemima i nakon nastupa u Derventi nestaje usred turneje, kasnije objašnjavajući da se povukao zbog zdravstvenih problema s bubrezima.

Nakon odlaska iz Bijelog dugmeta, njegova karijera doživljava pad, ali pokušava solo put s pjesmom Hej, nek se čuje, čuje!, zbirkom uticaja koje je nosio iz rada s Divljim jagodama i Bijelim dugmetom. Iako nije uspio ponoviti slavu iz vremena provedenog u dva legendarna benda, ostao je upamćen kao jedan od najmoćnijih vokala jugoslovenske rock scene.

Alen Islamović began his career as an accomplished athlete, playing for the football club Jedinstvo. However, his love for music took him in a completely different direction, leading him to join Divlje Jagode as a bass guitarist, where he participated in recording the album Stakleni hotel. After Toni Janković’s departure, he took over as lead vocalist and recorded the band’s most famous album, Motori, which produced hits such as Sheila, Ne želim kraj, and Nasmiješi se.

Although the following albums, Čarobnjaci and Vatra, failed to replicate the success of Motori, Islamović’s reputation continued to grow. In 1984, he declined Goran Bregović’s first offer to replace Željko Bebek in Bijelo Dugme. Meanwhile, Divlje Jagode recorded an English-language album, Wild Strawberry, and performed in London clubs, but the British audience and critics were not receptive to Yugoslav hard rock.

In mid-May 1986, Bregović extended the invitation once again — and this time, Islamović accepted. As the new lead vocalist of Bijelo Dugme, he brought renewed energy and a distinctive voice to hits like Hajmo u planine and Ti me iznevjeri, while ballads such as Ružica si bila showcased the full range of his vocals. During the 1987 tour, a double live album, Mramor, kamen i željezo, was recorded, featuring remixes of some of the band’s greatest classics.

DRAGAN JANKELIĆ, bubnjar s impresivnom reputacijom, stekao je slavu kroz rad s Bijelim dugmetom, gdje je došao na poziv Gorana Bregovića nakon odlaska Ipeta Ivandića u zatvor zbog narko afere. Njegovo iskustvo u radu sa Željkom Bebekom na prvom solo albumu Skoro da smo ispred bilo je presudno za ulazak u najveći jugoslovenski bend.

Iako je učestvovao u pripremi materijala za Bitangu i princezu, njegov bubnjarski stil tehnički i estetski bio je drugačiji od Ivandićevog i ranijeg bubnjara Milića Mike Vukašinovića, koji je svirao na albumu Eto baš hoću!.

Sa Bijelim dugmetom snima dva studijska i jedan koncertni album, a Bregović mu povjerava i vokalne dionice. Kada se Ivandić vraća iz zatvora i ponovo zauzima svoje mjesto u bendu, Điđi se posvećuje drugim muzičkim projektima. Tokom 80-ih godina svira s grupom Mona Liza, čiji je album najavljivan kao ploča decenije.

Pred sam rat sarađuje s Johnnyjem Štulićem na albumu Sevdah za Paulu Horvat, snimljenom u periodu kada je Štulić boravio u Sarajevu. Godine 1990. stvara pjesmu Nekad i sad, dok uoči rata pokušava proširiti ideju ritmičke podrške i osniva školu za mlade bubnjare, nastojeći prenijeti svoje znanje na novu generaciju muzičara.

Dragan Jankelić, a drummer with an impressive reputation, rose to fame through his work with Bijelo Dugme, joining the band at Goran Bregović’s invitation after Ipe Ivandić was imprisoned due to a drug-related case. His previous experience working with Željko Bebek on Bebek’s first solo album, Skoro da smo isti, proved crucial for his entry into the most famous Yugoslav rock band.

Although he participated in preparing material for the album Bitanga i princeza, his drumming style was both technically and aesthetically different from that of Ivandić and the band’s earlier drummer, Milić Miko Vukašinović, who had played on the album Eto baš hoću!.

With Bijelo Dugme, Jankelić recorded two studio albums and one live album, and Bregović even entrusted him with several vocal parts. When Ivandić returned from prison and reclaimed his position in the band, Điđi devoted himself to other musical projects. During the 1980s, he performed with the group Mona Liza, whose album was promoted as “the record of the decade.”

Just before the war, he collaborated with Johnny Štulić on the album Sevdah za Paulu Horvat, recorded during Štulić’s stay in Sarajevo. In 1990, Jankelić composed the song Nekad i sad, and on the eve of the war, he sought to expand his vision of rhythmic performance by founding a school for young drummers, aiming to pass on his knowledge to a new generation of musicians.

TONI JANKOVIĆ je započeo svoju muzičku karijeru kao pjevač Divljih jagoda, ostavljajući neizbrisiv trag na prvim albumima benda. Njegovi hitovi Jedina moja i Krivo je more postali su evergreeni, omiljene pjesme zaljubljenih parova i simboli morskih ljubavi.

Nakon drugog albuma, Janković napušta Divlje jagode i okreće se solo karijeri, pokušavajući se ponovo afirmisati kao samostalni izvođač. Iako nije dosegao uspjeh koji je imao s bendom, ostao je upamćen po emotivnim interpretacijama i glasovnim sposobnostima koje su obilježile rani period Divljih jagoda.

Toni Janković began his musical career as the lead vocalist of Divlje Jagode, leaving an indelible mark on the band’s first albums. His hits Jedina moja and Krivo je more became timeless classics — beloved songs of young couples and enduring symbols of seaside romance.

After the second album, Janković left Divlje Jagode to pursue a solo career, seeking to re-establish himself as an independent artist. Although he never achieved the same level of success he had with the band, he remains remembered for his emotional performances and vocal talent that defined the early era of Divlje Jagode.

KODEKSI su bili jedna od prvih rock grupa sarajevske škole, nastala zahvaljujući inicijativi Ede Bogeljića i ekipe iz benda Echo 61. U formiranju postave ključnu ulogu odigrao je Željko Bebek, koji je, tražeći basistu, pozvao mladog Gorana Bregovića da im se pridruži. Bregović se uključuje u bend i nastupa s njima na igrankama, dok je tada četrnaestogodišnja Ismeta Dervoz bila vokalna solistkinja.

Nakon ljetne turneje u Dubrovniku, bend dobija ponudu za angažman u Italiji, ali Ismeta nije mogla nastaviti s grupom zbog roditeljskih ograničenja. Ubrzo, Goran Bregović preuzima lidersku ulogu u Kodeksima i poziva Zorana Redžića i Milića Vukašinovića da pojačaju ritam sekciju. Ove promjene stvorile su dodatni pritisak na Bebeka, koji je bio primoran da pređe u ulogu pjevača, ali na kraju napušta bend i vraća se u Sarajevo.

Ubrzo po povratku, Bebek se ponovo povezuje sa Edom Bogeljićem, koji je takođe napustio bend u Italiji nakon svađe s ostatkom članova. Pošto su Bregović, Vukašinović i Redžić još uvijek bili u Italiji, gdje su nastupali pod imenom Mića, Goran i Zoran, Bebek i Bogeljić odlučuju da ponovo koriste naziv Kodeksi. Krajem 1970. godine osnivaju Nove Kodekse, dodajući u postavu bas gitaristu Dražena Tuceta, bivšeg člana Pro Arte, i bubnjara Ljubu Pavlovića, bivšeg člana benda Romeo i Julija.

Bend već za doček 1971. godine u Skenderiji obara svjetski rekord svirajući 36 sati bez prestanka. Originalni Kodeksi vremenom su se transformisali u bend Ambasadori, dok su njihovi ključni članovi postali temelj grupe Jutro, koja je kasnije prerasla u Bijelo dugme.

Kodeksi were one of the first rock bands of the Sarajevo school, formed through the initiative of Edo Bogeljić and members of the band Echo 61. Željko Bebek played a key role in shaping the lineup, and while searching for a bassist, he invited a young Goran Bregović to join the group. Bregović became part of the band, performing at local dance events, while the fourteen-year-old Ismeta Dervoz served as the lead vocalist.

After a summer tour in Dubrovnik, the band received an offer to perform in Italy, but Ismeta was unable to continue due to her parents’ restrictions. Soon after, Goran Bregović assumed leadership of Kodeksi and invited Zoran Redžić and Milić Vukašinović to strengthen the rhythm section. These changes added pressure on Bebek, who was forced to take on the role of lead singer, but eventually decided to leave the band and return to Sarajevo.

Shortly after his return, Bebek reconnected with Edo Bogeljić, who had also left the band in Italy after a disagreement with the remaining members. Since Bregović, Vukašinović, and Redžić were still performing in Italy under the name Mića, Goran i Zoran, Bebek and Bogeljić decided to revive the name Kodeksi. By the end of 1970, they formed Novi Kodeksi, adding bassist Dražen Tuceta, a former member of Pro Arte, and drummer Ljubo Pavlović, formerly of the band Romeo i Julija.

For New Year’s Eve 1971 at Skenderija, the band broke a world record by performing continuously for 36 hours. The original Kodeksi eventually evolved into the group Ambasadori, while their key members went on to form the foundation of the band Jutro, which later became Bijelo Dugme.

Grupa KONGRES nastala je početkom 80-ih u Sarajevu, kao bend novog vala koji je tražio vlastiti muzički pravac, za razliku od dominantnog pokreta New Primitives. Osnovali su je 1982. godine Mahir Purivatra, Aljoša Buha, Adnan Subašić, Emir Čelić i Jadranko Džihan, a njihovo ime je inspirisano tadašnjim Kongresom Saveza komunista Jugoslavije, što je predstavljalo provokativan odabir u duhu njihovog buntovnog izraza.

Od samog početka rado nastupaju s bendovima poput Bonton Baje, Elvisa J. Kurtovića i Zabranjenog pušenja, iako je bilo jasno da muzički dolaze iz različitih pravaca. Vizuelni identitet benda kreirao je dizajner Davor Papić, koji je u ranoj fazi promovirao bend dijeljenjem letaka na njihovim nastupima, ali je grupa ubrzo odustala od te vrste komunikacije.

Godine 1984. objavljuju album Zarjavele Trobante, na kojem se osjeti njihov specifičan senzibilitet, drugačiji od tadašnje sarajevske muzičke scene. Gost na albumu bio je Zoran Predin iz grupe Lačni Franz, koji je otpjevao naslovnu pjesmu Zabava, dok je Aljoša Buha, po majci Slovenac, također otpjevao pjesmu na slovenskom jeziku. Mediji su ih često nazivali sarajevskim darkerima zbog mračnih, socijalno angažovanih tekstova.

Godine 1985. Aljoša Buha napušta Kongres i pridružuje se Crvenoj jabuci, ali tragično gine godinu dana kasnije u saobraćajnoj nesreći kod Jablanice. U međuvremenu, bend snima drugi album koji nikada nije objavljen. Konačan raspad grupe dogodio se kada je Goran Bregović, u potrazi za novim pjevačem Bijelog dugmeta, pozvao njihovog vokala na audiciju, što je dovelo do prekida rada Kongresa.

he band Kongres was formed in Sarajevo in the early 1980s as a new wave group seeking its own musical direction, distinct from the dominant New Primitives movement. It was founded in 1982 by Mahir Purivatra, Aljoša Buha, Adnan Subašić, Emir Čelić, and Jadranko Džihan. Their name, inspired by the then Congress of the League of Communists of Yugoslavia, was a deliberately provocative choice that reflected their rebellious spirit.

From the very beginning, they often performed alongside bands such as Bonton Baja, Elvis J. Kurtović, and Zabranjeno Pušenje, even though their musical styles were clearly different. The band’s visual identity was designed by Davor Papić, who promoted them early on by distributing flyers at their shows, although the group soon abandoned that form of promotion.

In 1984, they released the album Zarjavele Trobante, which showcased their distinctive sensibility — one that stood apart from the prevailing Sarajevo sound of the time. Guest vocalist Zoran Predin from Lačni Franz sang the title track Zabava, while Aljoša Buha, whose mother was Slovenian, performed a song in Slovenian. The media often referred to them as Sarajevo’s ‘darkers’ because of their somber, socially conscious lyrics.

Grupa KONVOJ skrenula je pažnju javnosti nastupom na Čičkovom festivalu Nove nade, nove snage u Skenderiji, gdje su se predstavili kao nova snaga sarajevske rock škole. U ranim danima benda, njihov vokal bio je Davor Ebner, koji će kasnije preći u grupu Regina, dok je Hamza Ražnjatović, još jedan od članova, kasnije osnovao vlastiti bend pod imenom Arena. Ipak, prava istorija Konvoja počinje tek devedesetih godina, kada bend pronalazi svoj prepoznatljivi zvuk i postaje jedan od važnih aktera sarajevske muzičke scene.

The band Konvoj first drew public attention with their performance at Čičak’s festival Nove nade, nove snage, held at Skenderija, where they presented themselves as a new force of the Sarajevo rock school. In the band’s early days, the lead vocalist was Davor Ebner, who would later join the group Regina, while another member, Hamza Ražnjatović, went on to form his own band called Arena. However, the true history of Konvoj began in the 1990s, when the band developed its distinctive sound and became one of the key players on the Sarajevo music scene.

SABAHUDIN KURT, jedan od pionira sarajevske pop i starogradske muzičke scene, bio je umjetnik koji nije zazirao od istraživanja različitih muzičkih pravaca. Njegov repertoar obuhvatao je sve – od urbane gradske muzike, gdje se istakao kao jedan od prvih domaćih šlagerskih izvođača, do sevdalinke, u kojoj je takođe ostavio značajan trag.

Godine 1964. snimio je prvi radijski studijski snimak pjesme Dim u tvojim očima, koja je, nažalost, vremenom nestala iz arhiva. Iste godine ostvario je historijski trenutak pobijedivši na takmičenju za Jugoslovensku pjesmu Eurovizije s pjesmom Život je sklopio krug, čime je postao prvi sarajevski muzičar koji je predstavljao Jugoslaviju na Eurosongu u Danskoj.

Sabahudin Kurt, one of the pioneers of Sarajevo’s pop and traditional urban music scene, was an artist unafraid to explore diverse musical directions. His repertoire encompassed everything from urban popular music — where he stood out as one of the first domestic schlager performers — to sevdalinka, in which he also left a significant mark.

In 1964, he recorded his first radio studio track, Dim u tvojim očima, which, unfortunately, was later lost from the archives. That same year, he achieved a historic milestone by winning the Yugoslav national selection for the Eurovision Song Contest with the song Život je sklopio krug, becoming the first Sarajevo musician to represent Yugoslavia at Eurovision, held in Denmark.

Elvis J. Kurtović, pravim imenom Mirko Srdić, bio je jedan od ključnih pokretača i ideologa sarajevskog muzičkog pokreta Novi primitivizam. Njegov specifičan humor, satirični pristup muzici i ironijski osvrt na društvene pojave učinili su ga jednom od najoriginalnijih ličnosti sarajevske scene osamdesetih godina. Legenda kaže da je nadimak Elvis J. Kurtović dobio nakon što je čuo da je komšija sinu dao ime Elvis, što ga je inspirisalo da i sam sebi pridoda to ime.

Početkom osamdesetih, u ulici Fuada Midžića, formira se ekipa koja je zajedno odrasla, išla u školu i maštala o muzičkom uspjehu. U improvizovanom prostoru nazvanom Zaborav nastaju ideje koje će kasnije oblikovati Novi primitivizam i nekoliko značajnih bendova. Među članovima te ekipe bili su Davor Sučić – Sejo Sexon, Nele Karajlić, Dražen Janković (Seid Little Karajlić), Dražen Ričl Para, Radomir Gavrilović Hare i Goran Petranović Rizo.

Grupa Elvis J. Kurtović & His Meteors formirala se kao neobična kombinacija satire, rokenrola i lokalnog sarajevskog duha. Zlatko Arslanagić dao je bendu prepoznatljiv muzički pečat, dok su tekstove pisali Srdić, Ričl i Arslanagić. Grupa je bila povezana s radijskim showom Primus i TV programom Top lista nadrealista, gdje su premijerno izvedene pjesme poput Baščaršy hanumen i Kad se babo vrati kući pijan.

Prvi album Mitovi i legende o kralju Elvisu objavljen je 1984. godine (izdavač Ljubljanski Založba), bez nekih popularnih pjesama poput Penzioneri na more idu zimi i obrade Prve ljubavi. Drugi album Dabogda crko rock ‘n’ roll (1985) predstavlja vrhunac karijere grupe, s naslovnom pjesmom kao satiričnom obradom hita Rolling Stonesa. Ubrzo nakon izlaska ovog albuma, bend se raspada – Dražen Ričl i Zlatko Arslanagić osnivaju Crvenu jabuku. Jedan od najprovokativnijih javnih nastupa bio je otvoreno pismo Goranu Bregoviću, nazvavši ga “rok dinosaurusom”, što je postalo manifest Novog primitivizma. Elvis J. Kurtović postao je simbol sarajevske satire, više konceptualni vođa nego klasični muzičar – smišljao je ideje, pisao pjesme, osmišljavao koncerte i interpretirao sarajevski duh kroz svoj prepoznatljivi izgled s dugim zulufima i debelim naočarima. Njegove parodije rock opera poput Kemi i Olimpijska pepeljuga predstavljale su autentične muzičke eksperimente.

Nakon raspada grupe 1987, Elvis objavljuje roman Autobiografija. Pokušaj povratka dolazi 1988. s albumom The Wonderful World of Private Business. Na albumu su radili Srdić, Sergej Kreso Garo, Juro Paunović, Zvonimir Matić, Saša Strunjaš, Goran Petranović i Nele Karajlić (pjesma AGK Rapping). Produkciju su vodili Zoran Redžić (Bijelo Dugme) i Mustafa Čengić (Zabranjeno Pušenje).

Album je bio satirični pogled na privatno preduzetništvo u Jugoslaviji, sa pjesmama o BMW-ima, kafanama, zlatnim lancima, a Haile Selassije inspirisana je pokretom nesvrstanih. Iako s upečatljivim pjesmama, album nije vratio bendu staru slavu. Elvis se povlači s muzičke scene početkom rata, ostavljajući trajni trag u duhu Novog primitivizma.

Diskografija: Mitovi i legende o kralju Elvisu (1984), Dabogda crko rock ‘n’ roll (1985), The Wonderful World of Private Business (1988).

Elvis J. Kurtović, whose real name is Mirko Srdić, was one of the key founders and ideologists of the Sarajevo music movement known as Novi primitivizam. His distinctive humor, satirical approach to music, and ironic take on social phenomena made him one of the most original figures of the Sarajevo scene in the 1980s. Legend has it that he took the nickname Elvis J. Kurtović after hearing that a neighbor had named his son Elvis — inspiring him to give himself the same name.

In the early 1980s, a group of friends gathered in Fuada Midžića Street — they grew up together, went to school together, and dreamed of musical success. In an improvised space called Zaborav (Oblivion), ideas were born that would later shape Novi primitivizam and several of Sarajevo’s most influential bands. Among this group were Davor Sučić – Sejo Sexon, Nele Karajlić, Dražen Janković (Seid Little Karajlić), Dražen Ričl Para, Radomir Gavrilović Hare, and Goran Petranović Rizo.

The band Elvis J. Kurtović & His Meteors emerged as an unusual fusion of satire, rock and roll, and local Sarajevo spirit. Zlatko Arslanagić gave the band its recognizable musical identity, while lyrics were written by Srdić, Ričl, and Arslanagić. The group was closely connected to the radio show Primus and the TV program Top lista nadrealista, where songs like Baščaršy hanumen and Kad se babo vrati kući pijan were first performed.

Their debut album, Mitovi i legende o kralju Elvisu, was released in 1984 (by Ljubljanski Založba), notably excluding popular songs such as Penzioneri na more idu zimi and the cover Prva ljubav. Their second album, Dabogda crko rock ‘n’ roll (1985), marked the peak of the band’s career, with the title track serving as a satirical reworking of a Rolling Stones hit. Shortly after the album’s release, the band disbanded — Dražen Ričl and Zlatko Arslanagić went on to form Crvena Jabuka. One of the most provocative public moments was an open letter to Goran Bregović, calling him a “rock dinosaur,” which became a defining manifesto of Novi primitivizam.

Elvis J. Kurtović became a symbol of Sarajevo’s satire — more of a conceptual leader than a traditional musician. He created ideas, wrote songs, designed performances, and interpreted the spirit of Sarajevo through his unmistakable look: long sideburns and thick glasses. His parodies of rock operas, such as Kemi and Olimpijska pepeljuga, represented authentic musical experiments.

After the group disbanded in 1987, Elvis published a novel titled Autobiografija. His attempt at a comeback came in 1988 with the album The Wonderful World of Private Business, created with Srdić, Sergej Kreso Garo, Juro Paunović, Zvonimir Matić, Saša Strunjaš, Goran Petranović, and Nele Karajlić (on the track AGK Rapping). The production was handled by Zoran Redžić (Bijelo Dugme) and Mustafa Čengić (Zabranjeno Pušenje).

The album offered a satirical take on private entrepreneurship in Yugoslavia, featuring songs about BMWs, taverns, and gold chains, while Haile Selassije was inspired by the Non-Aligned Movement. Although it contained memorable tracks, the album failed to restore the band’s former fame. Elvis withdrew from the music scene at the start of the war, leaving a lasting mark on the spirit of Novi primitivizam.

Discography: Mitovi i legende o kralju Elvisu (1984), Dabogda crko rock ‘n’ roll (1985), The Wonderful World of Private Business (1988).