POP&ROCK M-Ž

Grupa MAJOR bila je potpuno drugačija od svega što se u tom trenutku radilo na domaćoj sceni. Njihov album Son Latte Zigidaje iz 1989. godine donio je niz neobičnih pjesama, među kojima se ističe Stranac u svom plemenu. Iako nije bio klasično promovisan, album je s vremenom stekao kultni status i ušao u antologiju jugoslovenskog rocka.

ChatGPT said:

RAKA MARIĆ, pionir menadžmenta u Sarajevu, odigrao je ključnu ulogu preuzimanjem Bijelog dugmeta nakon neuspješne turneje s zagrebačkim menadžerom Vladimirom Mihaljekom. Suvereno je upravljao svim aspektima benda – od koncerata i organizacije do finansija – postavljajući standarde u muzičkom menadžmentu. Uz povremene izlete u ugostiteljstvo, gdje je bio suvlasnik Estrade, važio je za jednog od najuspješnijih koncertnih organizatora, sposoban da poveže i do 150 koncerata Dugmeta u jednoj turneji.

Raka Marić, a pioneer of music management in Sarajevo, played a key role when he took over Bijelo Dugme following an unsuccessful tour managed by Zagreb’s Vladimir Mihaljek. He skillfully oversaw every aspect of the band — from concerts and logistics to finances — setting new standards in music management. Alongside occasional ventures into hospitality, where he co-owned the venue Estrada, Marić was regarded as one of the most successful concert organizers of his time, capable of coordinating up to 150 Bijelo Dugme performances in a single tour.

DINO MERLIN je karijeru započeo radeći fizičke poslove, a legenda kaže da je još tada pjevao na poslu i govorio kolegama da će jednog dana plaćati ulaznice za njegove koncerte. Početkom 1985. osniva grupu Merlin zajedno sa svojim prvim komšijom Amirom Bjelanovićem Tulom, okupivši bend u kojem su svirali bubnjar Džafer Saračević, klavijaturista Mensur Lutvica i basista Enver Milišić – Mili. Produkciju prvog albuma preuzeo je Brano Likić, a srž benda činili su Dino i Tula.

Njihov debitantski album Kokuzna vremena objavljen je u oktobru 1985. godine, a iako su kritičari pokušali da ga predstave kao kopiju Bijelog dugmeta, prodaja od 60.000 primjeraka skrenula je pažnju izdavača. Na narednom albumu Merlin dobija bolji tretman i veću podršku, a bend, zajedno sa Plavim orkestrom i Bijelim dugmetom, pokušava pokrenuti novi sarajevski muzički pravac pod nazivom New Partizans pokret.

Omot albuma nosio je simboliku – s jedne strane bila je Merlin Monro sa natpisom Teško meni s tobom, dok je na drugoj strani bila Lepa Radić, mlada partizanka sa Kozare, koja poručuje A još teže bez tebe. Među hitovima se izdvajaju Cijela Juga, jedna avlija i Neka padaju ćuskije, dok su na albumu gostovali Igor Ražnjatović i Mladen Vojčić Tifa.

Na trećem albumu donosi hitove Lelo, Božiće, Niko kao ja i baladu Kad ti dođem nesrećo, gdje se efektno provlači refren Silvane Armenulić Šta će mi život bez tebe drage?. Paralelno s vlastitom karijerom, Dino je radio i kao producent, komponujući hitove za Vesnu Zmijanac, među kojima je Kada zamirišu jorgovani, za koju legenda kaže da ju je snimila nakon što je već završila album, ali ga je zaustavila kako bi uvrstila ovu pjesmu u duetu s njim.

Eksperimentisao je s reggae ritmovima u pjesmi Mjesečina, u kojoj koristi melodiju hita grupe UB40 Did I Go Wrong, ali je apsolutni evergreen postala pjesma Bosnom behar probeharao i Je li Sarajevo gdje je nekad bilo?, koju su prihvatile navijačke publike širom BiH. Kao producent i kompozitor, Dino je pisao i za Lepu Brenu, Harija Varešanovića, ali i Zdravka Čolića.

Album Peta strana svijeta, sa hitovima Šta ti značim ja i drugima, objavljen je pred sam rat, a izašla je i kompilacija njegovih dotadašnjih hitova. Ljeto 1991. godine obilježava koncertom za mir u Zetri, gdje pjesmom Ljubav nema granica, obradom pjesme grupe Queen We Will Rock You, šalje snažnu poruku u vremenu političkih tenzija. Rat dočekuje u Sarajevu, gdje nastavlja raditi kao producent, stvarajući domoljubne pjesme koje su obilježile taj period.

MIRZINO JATO nastalo je kao autentični sarajevski odgovor na globalni disko trend, predvođeno opernim i horskim pjevačem Mirzom Alijagićem. Uz njega su u bendu bile Zuzi Zumreta Midžić i Gordana Ivandić, čineći prepoznatljiv vokalni trio. Produkciju je vodio Sead Lipovača Zele, a njihov najveći hit Apsolutno tvoj iz 1979. godine postao je jedan od najpoznatijih disko hitova tog vremena.

Mirzino Jato emerged as an authentic Sarajevo response to the global disco trend, led by operatic and choral singer Mirza Alijagić. Alongside him were Zuzi Zumreta Midžić and Gordana Ivandić, forming a distinctive vocal trio. The production was handled by Sead Lipovača Zele, and their biggest hit, Apsolutno tvoj, released in 1979, became one of the most famous disco anthems of its era.

Već na samom početku karijere, Kemal Monteno postaje prepoznatljiv kao autor nezaboravnih hitova, ali i kao iskreni zaljubljenik u fudbalski klub Sarajevo. Njegovo talijansko porijeklo i muzički afiniteti oblikovali su ga uz zvuke Sanrema, dok su prijateljstvo i otvorenost postali njegov zaštitni znak.

Njegov prvi veliki hit Lidija napisao je njegov prijatelj iz djetinjstva, pjesnik Rešad Hadrović. Već 1970. godine, na Omladinskom festivalu u Subotici, nastupa s pjesmom Jedne noći u decembru, koja ga lansira u orbitu muzičke scene i predstavlja kao autora spremnog da komponuje i za druge izvođače. Njegove pjesme ubrzo počinju izvoditi velikani poput Indexa, Zdravka Čolića i Nede Ukraden, dok se njegovi hitovi redovno nalaze na vrhovima top lista.

Na svom solističkom albumu Muziko, ljubavi moja Monteno otkriva svoju emotivnu stranu i nastavlja nizati uspjehe. Njegova muzička putanja kulminira 1985. godine kada objavljuje album Žene, žene, kompilaciju pjesama s brojnih festivala. Još ranije, 1976. godine, na festivalu Vaš šlager sezone, izvodi pjesmu Sarajevo, ljubavi moja, napisanu na tekst Alije Hafizovića Hafa. Ova pjesma postaje ne samo njegov zaštitni znak, već i simbol Sarajeva, iako je, interesantno, pobijedila zahvaljujući glasovima iz drugih televizijskih centara.

Godine 1979. objavljuje album Moje pjesme, moji snovi, nakon čega slijedi Za svoju dušu. Početkom osamdesetih ponovo odnosi pobjedu na Vašem šlageru sezone s pjesmom Dolly Bell, koja postaje i naslov njegovog albuma iz 1982. godine. Na tom albumu nalazi se i balada Napiši jednu ljubavnu, još jedan njegov prepoznatljiv klasik.

Album Uvijek ti se vraćam iz 1984. donosi hitove Na kraju grada i Djevojčice. Iako nije ostvario konvencionalni komercijalni uspjeh, Monteno nakon njega uzima kratku pauzu od scene. No, 1987. godine vraća se albumom Romantična priča (poznatim i kao Romantična ploča), na kojem objedinjuje hitove koje je pisao za druge izvođače, uključujući Ne budi me noćas, ali i svoju pjesmu Vrijeme kiša.

Krajem osamdesetih snima novi, tiši album, na kojem ponavlja pjesmu Kad umre ljubav. Gostuje na trećem albumu Crvene jabuke i s pjesmom Nekako s proljeća stvara evergreen jugoslovenske pop scene, podsjećajući publiku na sve svoje muzičke uspješnice. Već tada razmišlja o novom albumu, koji planira realizovati zajedno sa Zlatkom Arslanagićem, autorom muzike za Nekako s proljeća.

Diskografija do 1991. godine: Žene, žene (1975), Moje pjesme, moji snovi (1977), Za svoju dušu (1980), Dolly Bell (1982), Uvijek ti se vraćam (1984), Romantična ploča (1987), Kako da te zaboravim (1991).

From the very beginning of his career, Kemal Monteno became recognized as the author of unforgettable hits and as a devoted fan of the football club Sarajevo. His Italian roots and musical sensibilities were shaped by the sounds of Sanremo, while his warmth and openness became his signature traits.

His first major hit, Lidija, was written by his childhood friend, poet Rešad Hadrović. In 1970, he performed at the Youth Festival in Subotica with the song Jedne noći u decembru, which launched him onto the music scene and established him as a songwriter ready to compose for other artists. Soon, his songs were performed by legends such as Indexi, Zdravko Čolić, and Neda Ukraden, while his hits regularly topped the charts.

On his solo album Muziko, ljubavi moja, Monteno revealed his emotional side and continued a series of successes. His musical journey reached its peak in 1985 with the release of Žene, žene, a compilation of songs from various festivals. Earlier, in 1976, at the Vaš šlager sezone festival, he performed Sarajevo, ljubavi moja, written by Alija Hafizović Haf. The song became not only his signature tune but also a symbol of Sarajevo — interestingly, it won thanks to votes from other television centers.

In 1979, he released Moje pjesme, moji snovi, followed by Za svoju dušu. In the early 1980s, he once again triumphed at Vaš šlager sezone with the song Dolly Bell, which became the title of his 1982 album. That album also featured the ballad Napiši jednu ljubavnu, another of his timeless classics.

His 1984 album Uvijek ti se vraćam brought hits such as Na kraju grada and Djevojčice. Although it was not a major commercial success, Monteno took a short break from the scene afterward. In 1987, he returned with the album Romantična priča (also known as Romantična ploča), which gathered songs he had written for other performers, including Ne budi me noćas and his own composition Vrijeme kiša.

By the late 1980s, he recorded a more subdued album that included a new version of Kad umre ljubav. He also appeared on Crvena jabuka’s third album, where the song Nekako s proljeća became a timeless evergreen of Yugoslav pop music, reminding audiences of his long string of musical successes. By then, he was already planning a new album in collaboration with Zlatko Arslanagić, the composer of Nekako s proljeća.

Discography up to 1991: Žene, žene (1975), Moje pjesme, moji snovi (1977), Za svoju dušu (1980), Dolly Bell (1982), Uvijek ti se vraćam (1984), Romantična ploča (1987), Kako da te zaboravim (1991).

EDO MULAHALILOVIĆ je zajedno sa bratom Adijem bio član grupe Hari Mata Hari i jedan od autora nekih od njihovih najvećih hitova. Njihov doprinos oblikovao je prepoznatljiv zvuk benda, a Edo je svoj muzički talenat nastavio razvijati i nakon odlaska iz grupe.

MIRSAD MUMINOVIĆ, MIKA svoju muzičku karijeru započinje osnivanjem grupe TNT zajedno s Arminom Šakovićem, s kojim je dijelio ljubav prema kultnom stripu Alan Ford. Njegov put u svijetu muzike nastavlja se 1987. godine, kada se pridružuje prvoj rockabilly grupi u Sarajevu, Torpeda.

Godinu dana kasnije, zajedno s kolegama, postaje dio grupe Soko, ali kako rock’n’roll u to vrijeme ne osigurava stabilnu egzistenciju, bend se okreće radu kao prateći sastav poznatim muzičkim zvijezdama. Prateći Šemsu Suljaković i Harija Varešanovića, Mika stiče iskustvo na velikim scenama, postavljajući temelje za dalju muzičku karijeru.

Mirsad Muminović, known as Mika, began his musical career by founding the group TNT together with Armin Šaković, with whom he shared a love for the cult comic series Alan Ford. His musical journey continued in 1987, when he joined Sarajevo’s first rockabilly band, Torpedo.

A year later, together with his colleagues, he became a member of the group Soko. However, since rock’n’roll at the time did not provide a stable livelihood, the band shifted toward performing as a backing ensemble for well-known music stars. By accompanying artists such as Šemsa Suljaković and Hari Varešanović, Mika gained valuable experience on major stages, laying the foundation for his further musical career.

Grupa NERVOZNI POŠTAR donijela je jedinstven spoj folka i hard rocka, prepoznatljiv po snažnim gitarskim rifovima i sarkastičnom duhu Sarajeva. Konceptualno su se oslonili na pokret New Primitives, ali umjesto punk muzike izabrali su folk, stvarajući prepoznatljiv muzički stil koji je istovremeno privlačio i ljubitelje roka i narodne muzike.

Polovicom 80-ih godina objavljuju prve albume Vazda Gazda i Zapamti dobro, ja sam Gazda, čime osvajaju publiku širom muzičkog i društvenog spektra. Karakterističan vokal Rustema Nezirovića Ruleta oblikuje zvuk grupe, dok su u postavi još bili Fadil Šabović, Nikola Mitrović, bubnjar Šukrija Arslanagić, Dragan Đuđelija i Aleksandar Ačimović.

Godine 1988. objavljuju album Ništa više nije kao prije, u kojem citiraju Gorana Bregovića, koriste gitarske rifove u stilu ZZ Topa i referišu na Džonija Štulića. Upravo tada im menadžer postaje Malkolm Muharem, poznat po saradnji s Plavim orkestrom i Elvisom J. Kurtovićem. Godine 1990. objavljuju album To je samo folk’n’roll, kojim potvrđuju svoj status jedne od najneobičnijih muzičkih pojava jugoslovenske scene.

Diskografija do 1991. godine: Vazda Gazda (1985), Zapamti dobro, ja sam Gazda (1987), Ništa više nije kao prije (1988), Nervožni poštar (1989), To je samo folk’n’roll (1990).

The band Nervozni poštar brought a unique fusion of folk and hard rock, recognizable for its powerful guitar riffs and the sarcastic spirit of Sarajevo. Conceptually inspired by the New Primitives movement, they chose folk instead of punk, creating a distinctive musical style that appealed to both rock and folk audiences alike.

In the mid-1980s, they released their first albums, Vazda Gazda and Zapamti dobro, ja sam Gazda, winning over listeners across the musical and social spectrum. The band’s sound was defined by the distinctive vocals of Rustem Nezirović Rulet, with members including Fadil Šabović, Nikola Mitrović, drummer Šukrija Arslanagić, Dragan Đuđelija, and Aleksandar Ačimović.

In 1988, they released the album Ništa više nije kao prije, which quoted Goran Bregović, borrowed guitar riffs reminiscent of ZZ Top, and referenced Johnny Štulić. Around that time, their manager became Malkolm Muharem, known for his work with Plavi orkestar and Elvis J. Kurtović. In 1990, they released To je samo folk’n’roll, solidifying their status as one of the most unconventional acts on the Yugoslav music scene.

Discography up to 1991: Vazda Gazda (1985), Zapamti dobro, ja sam Gazda (1987), Ništa više nije kao prije (1988), Nervozni poštar (1989), To je samo folk’n’roll (1990).

Početkom 1980-ih, kao reakcija na britanski punk i jugoslovenski Novi talas, u Sarajevu nastaje subkulturni pokret NEW PRIMITIVES. Inspirisan pop-kulturnim trendovima tog vremena, poput Novog romantizma sa Zapada i slovenačkog Neue Slowenische Kunst, ovaj pokret je u sebi spojio muziku, humor, satiru i apsurd. Njegovi začetnici, mladići iz sarajevskog naselja Koševo, uključujući Elvisa J. Kurtovića (Mirko Srdić), Seju Sexona (Davor Sučić), Neleta Karajlića (Nenad Janković), Dražena Ričla Ziju, Zenita Đozića Zenu, Branka Đurića Đuru i Borisa Šibera Šibija, bili su osnivači ključnih bendova tog vremena – Elvis J. Kurtović & His Meteors, Zabranjeno pušenje, Crvena jabuka i Bombaj štampa.

New Primitives su se izražavali kroz muziku, satirične skečeve i nadrealni humor, prvenstveno kroz radijske i televizijske emisije. Pokret je obuhvatao dvije kultne sarajevske rock grupe – Zabranjeno pušenje i Elvis J. Kurtović & His Meteors, ali i legendarni satirični projekat Top lista nadrealista. Njihov humor, iako naizgled neozbiljan, duboko je kritički sagledavao društvene anomalije i apsurde jugoslovenske svakodnevice.

Prve skečeve Top lista nadrealista započela je 1981. godine kao dio radijske emisije Primus na Radiju Sarajevo, dok je 1984. godine prerasla u televizijski format. Ova emisija, često poređena sa britanskim Monty Python’s Flying Circus, unosila je mahalski humor, živopisne likove i nadrealne situacije, koje su se tada činile smiješnima, ali su se kasnije, nažalost, pokazale proročanskim – poput krvavog raspada Jugoslavije početkom 1990-ih.

New Primitives su donijeli jedinstven stil koji je odudarao od uobičajene muzičke i kulturne scene. Goran Bregović, tada lider Bijelog dugmeta, opisao ih je kao jedini autentični jugoslovenski odgovor na punk.

Međutim, njihov uticaj nije bio dobrodošao svima. Smatrani subverzivnim elementima koji kvare socijalističku omladinu, bili su pod stalnim nadzorom službi bezbjednosti. Kulminacija je nastala nakon koncerta Zabranjenog pušenja, kada je Nele Karajlić izgovorio čuvenu rečenicu: „Crko Marshall. Mislim na pojačalo.“ Ova nevina šala pogrešno je protumačena kao ismijavanje pokojnog lidera Jugoslavije, Josipa Broza Tita, što je skoro dovelo do hapšenja cijelog benda.

Svjesni da će ih vlasti kad-tad ugasiti, članovi New Primitivesa su 1987. godine sami odlučili da okončaju pokret. Ipak, bendovi koje su osnovali nastavili su osvajati dvorane širom Jugoslavije, a Top lista nadrealista doživjela je vrhunac popularnosti pred sami početak rata.

I danas, New Primitives ostaju jedan od najvažnijih kulturnih fenomena proisteklih iz Sarajeva, a bendovi i pojedinci povezani s pokretom i dalje su aktivni, ostavljajući neizbrisiv trag na muzičkoj i kulturnoj sceni regiona.

At the beginning of the 1980s, as a response to British punk and Yugoslavia’s New Wave, the subcultural movement New Primitives emerged in Sarajevo. Inspired by pop-cultural trends of the time, such as New Romanticism from the West and Slovenia’s Neue Slowenische Kunst, this movement combined music, humor, satire, and absurdity. Its founders, young men from the Sarajevo neighborhood of Koševo—including Elvis J. Kurtović (Mirko Srdić), Sejo Sexon (Davor Sučić), Nele Karajlić (Nenad Janković), Dražen Ričl Zijo, Zenit Đozić Zena, Branko Đurić Đuro, and Boris Šiber Šibi—were the key figures behind bands like Elvis J. Kurtović & His Meteors, Zabranjeno pušenje, Crvena jabuka, and Bombaj Štampa.

The New Primitives expressed themselves through music, satirical sketches, and surreal humor, mainly through radio and television shows. The movement encompassed two iconic Sarajevo rock bands—Zabranjeno pušenje and Elvis J. Kurtović & His Meteors—as well as the legendary satirical project Top lista nadrealista. Their humor, though seemingly lighthearted, critically examined social anomalies and absurdities in Yugoslav everyday life.

The first sketches of Top lista nadrealista began in 1981 as part of the Primus radio show on Radio Sarajevo, while in 1984, it transitioned to television. Often compared to Monty Python’s Flying Circus, the show introduced neighborhood humor, vivid characters, and surreal situations that seemed comical at the time but later, unfortunately, turned out to be prophetic—foreseeing the bloody breakup of Yugoslavia in the early 1990s.

The New Primitives brought a unique style that differed from the usual musical and cultural scene. At the time, Goran Bregović, the leader of Bijelo Dugme, described them as the only authentic Yugoslav response to punk.

However, their influence was not welcomed by everyone. Viewed as subversive elements corrupting socialist youth, they were constantly monitored by state security services. The climax came after a Zabranjeno pušenje concert when Nele Karajlić uttered the infamous line: Crko Marshall. Mislim na pojačalo. This innocent joke was misinterpreted as mocking the late leader of Yugoslavia, Josip Broz Tito, nearly leading to the arrest of the entire band.

Aware that the authorities would eventually shut them down, the New Primitives members decided to end the movement themselves in 1987. However, the bands they formed continued filling concert halls across Yugoslavia, while Top lista nadrealista reached its peak popularity just before the war.

Even today, New Primitives remain one of the most significant cultural phenomena to come out of Sarajevo. The bands and individuals associated with the movement continue to leave an indelible mark on the music and cultural scene of the region.

ChatGPT said:

DAVORIN POPOVIĆ bio je bosanskohercegovački pjevač i autor, rođen u Sarajevu, i prepoznat kao jedan od najvećih rok vokala na prostoru bivše Jugoslavije. Široko poznat i voljen, Popović je ostavio neizbrisiv trag u muzičkoj kulturi regije. Najpoznatiji je kao frontmen legendarne sarajevske grupe Indexi, s kojom je obilježio više decenija muzičke scene. Indexi su utemeljili prepoznatljiv pravac poznat kao sarajevska pop-rock škola, koji je kasnije uticao na brojne bendove i izvođače širom Jugoslavije.

Davorin, poznat i po nadimcima Pimpek, Dačo ili jednostavno Pjevač, bio je oličenje sarajevskog duha – emotivan, boem, iskren. U mladosti je bio i talentovan košarkaš, a njegovo dugogodišnje prijateljstvo s Mirzom Delibašićem dodatno ga je povezivalo s urbanom legendom Sarajeva.

Paralelno s radom u Indexima, Popović je imao i solo karijeru, a mnoge njegove pjesme, iako izdane kao solo radovi, snimljene su uz pratnju članova Indexa. Neke od najpoznatijih pjesama, poput I pad je let i U tebi se žena rađa, dio su njegovog kultnog solo albuma Svaka je ljubav ista iz 1976. godine. Njegova muzika je spajala pop-rock i šlager izraze, uvijek zadržavajući prepoznatljiv Indexi pečat. Davorin Popović ostaje ikona sarajevske i jugoslovenske muzičke scene – glas koji i danas odjekuje ulicama grada u kojem je rođen.

Davorin Popović was a Bosnian singer and songwriter, born in Sarajevo, recognized as one of the greatest rock vocalists in the former Yugoslavia. Widely known and beloved, Popović left an indelible mark on the region’s musical culture. He is best known as the frontman of the legendary Sarajevo band Indexi, with whom he defined several decades of the local music scene. Indexi established the signature style known as the Sarajevo pop-rock school, which later influenced numerous bands and artists across Yugoslavia.

Davorin, affectionately known by his nicknames Pimpek, Dačo, or simply The Singer, embodied the spirit of Sarajevo — emotional, bohemian, and sincere. In his youth, he was also a talented basketball player, and his lifelong friendship with Mirza Delibašić further connected him to the city’s urban legend.

Alongside his work with Indexi, Popović also pursued a solo career. Many of his solo songs were recorded with members of Indexi, and his most famous works, such as I pad je let and U tebi se žena rađa, appeared on his iconic solo album Svaka je ljubav ista, released in 1976. His music blended pop-rock and schlager influences, always retaining the distinctive Indexi sound. Davorin Popović remains an icon of Sarajevo’s and Yugoslavia’s music scene — a voice that still echoes through the streets of the city where he was born.

PLAVI ORKESTAR bio je najveća jugoslovenska tinejdžerska atrakcija osamdesetih godina, a njihovu priču predvodio je Saša Lošić. Nakon formiranja benda 1983. godine, njihov zvuk spojio je pop i koncept New Primitivesa, stvarajući nešto potpuno novo na jugoslovenskoj muzičkoj sceni. Prvi album Soldatski bal, objavljen 1985. godine, zajedno s megahitom Suada, izazvao je pravu euforiju i postao najprodavaniji debitantski album u Jugoslaviji, sa više od milion prodatih primjeraka.

Lošić je bend prvobitno formirao u gimnaziji pod imenom Ševin orkestar, a ključni članovi postali su bubnjar Admir Čeremida i gitarista Mladen Pavičić Pava, iskusni muzičar iz grupe Rock Apoteka koji je nastupao kao predgrupa Bijelom dugmetu. Postava se proširuje dolaskom basiste Samira Čeremide, a 1983. godine nastupaju pod imenom Plavi orkestar.

Njihovu sudbinu mijenja nastup u sarajevskom klubu Trasa, gdje ih otkriva Mladen Bata Vranešević iz Laboratorije Zvuka. Oduševljen energijom benda, vodi ih u Beograd, gdje u studiju Enca Lešića snimaju prve pjesme Soldatski bal, Goodbye Teens i Suada. Ubrzo ih preuzima menadžer Malcolm Muharem, koji ih vodi u Zagreb, gdje uz pomoć Huseina Hasanefendića Husa iz Parnog Valjka potpisuju ugovor s Jugotonom.

Početkom 1985. snimaju album uz gostovanja zvijezda poput Akija Rahimovskog, Jure Stublića, Marine Perazić i Massima Savića. Za četiri mjeseca prodato je 300.000 ploča, a hitovi poput Bolje biti pijan nego star, Goodbye Teens i Kad mi kažeš paša postaju generacijske himne. Ipak, suočeni su s kritikama konzervativnih krugova i drugih muzičkih grupa.

Godine 1986. kreću u novi muzički pravac pod uticajem Malcolma Muharema i slovenske alternativne scene. Nastaje koncept New Partizans, sa pjesmama Sava tiho teče i Zelene oči. Pjesma Fa fa fašista izaziva kontroverze, a turneja 1987. ima slab odziv, što dovodi do kraja saradnje s Muharemom.

Tokom 1988. nastupaju u Sovjetskom Savezu, a 1989. u Turskoj, gdje dijele binu sa La Toyom Jackson. Te godine izdaju album Sunce na prozoru, s hitovima Daj nam sunca, Ti si moja sudbina i Ne mogu ti ništa. Jugoton odbija prvobitni naziv albuma zbog asocijacija na hippy pokret. Početkom 1991. vraćaju se u sarajevski Diskoton i izdaju album Simpatija, ali rat prekida promociju i turneju od 120 koncerata. Lošić se seli u Ljubljanu, a bend pauzira do boljih vremena.

Diskografija do 1991. godine: Soldatski bal (1985), Smrt fašizmu (1986), Sunce na prozoru (1989), Simpatija (1991).

Plavi orkestar was the biggest Yugoslav teen sensation of the 1980s, led by Saša Lošić. Formed in 1983, the band blended pop with the ethos of the New Primitives movement, creating something entirely new on the Yugoslav music scene. Their debut album, Soldatski bal, released in 1985 along with the megahit Suada, caused a wave of euphoria and became the best-selling debut album in Yugoslav history, selling over a million copies.

Lošić originally formed the band in high school under the name Ševin orkestar, with key members including drummer Admir Čeremida and guitarist Mladen Pavičić Pava, an experienced musician from the band Rock Apoteka, which had opened for Bijelo Dugme. The lineup later expanded with bassist Samir Čeremida, and by 1983 they performed under the name Plavi orkestar.

Their breakthrough came after a performance at Sarajevo’s club Trasa, where they were discovered by Mladen Bata Vranešević of Laboratorija Zvuka. Impressed by their energy, he took them to Belgrade, where they recorded their first songs — Soldatski bal, Goodbye Teens, and Suada — at Enco Lešić’s studio. Soon after, they were managed by Malcolm Muharem, who brought them to Zagreb, where, with the help of Husein Hasanefendić Hus from Parni Valjak, they signed with Jugoton.

In early 1985, the band recorded their debut album featuring guest appearances by Aki Rahimovski, Jura Stublić, Marina Perazić, and Massimo Savić. Within four months, 300,000 records were sold, and songs like Bolje biti pijan nego star, Goodbye Teens, and Kad mi kažeš paša became generational anthems. Despite their popularity, they faced criticism from conservative circles and fellow musicians.

In 1986, under the influence of Malcolm Muharem and the Slovenian alternative scene, the band adopted a new artistic direction known as New Partizans, producing songs like Sava tiho teče and Zelene oči. The track Fa fa fašista sparked controversy, and their 1987 tour saw low attendance, leading to the end of their collaboration with Muharem.

In 1988, they performed in the Soviet Union and, a year later, in Turkey, sharing the stage with La Toya Jackson. That same year, they released Sunce na prozoru, featuring hits such as Daj nam sunca, Ti si moja sudbina, and Ne mogu ti ništa. Jugoton rejected the album’s original title due to its associations with the hippie movement. By early 1991, they returned to Sarajevo’s Diskoton label and released Simpatija, but the outbreak of war halted promotion and a 120-concert tour. Lošić moved to Ljubljana, and the band went on hiatus until better times.

Discography up to 1991: Soldatski bal (1985), Smrt fašizmu (1986), Sunce na prozoru (1989), Simpatija (1991).

PRO ARTE osnovao je iskusni kompozitor i klavijaturista Đorđe Novković, nakon što je svirao s Indexima, čija je muzika postajala sve kompleksnija i težila psihodeličnom zvuku. Novković je želio stvoriti laganiju, festivalsku muziku, pa je okupio grupu Pro Arte. Vokalne dionice prepušta iskusnim pjevačima i muzičarima, među kojima su bili Hamdija Čustović, poznat kao Tigar sa Miljacke, slikar Alija Hafizović Haaf, Miroslav Banovšek i Zoran Vidović. Zvuk Pro Artea dobio je prepoznatljiv oblik tek s dolaskom Vladimira Savčića Čobija.

Čobi, sin vojnog lica, po dolasku u Sarajevo istražuje muzičku scenu i priključuje se grupi Vokinsi, gdje su mu kolege bili Slobodan M. Kovačević, Slobodan Misaljević i bubnjar Saša Žule. Vokinsi su izvodili strane hitove, ali prelaskom u Pro Arte, Savčić se posvećuje snimanju autorske muzike. Grupa objavljuje prvi singl Takav je život i počinje nizati uspjehe na jugoslovenskim festivalima, što im donosi ekskluzivni status u zagrebačkom Jugotonu.

Nakon prvih uspjeha, Slobodan M. Kovačević napušta bend kako bi osnovao grupu More, ali Pro Arte nastavlja osvajati publiku. U Sarajevo se vraćaju 1973. godine, kada na festivalu Vaš šlager sezone osvajaju prvo mjesto pjesmom Nemoj draga plakati. Iste godine odlaze na ljetnu turneju s Indexima u pokušaju stvaranja zajedničkog muzičkog koncepta, ali se fuzija raspada nakon nekoliko mjeseci.

Tokom 1975. godine ostvaruju izuzetno uspješnu turneju u Sovjetskom Savezu, gdje sviraju 120 koncerata i postaju najtiražnija grupa Jugoslavije. Ipak, Novković napušta bend kako bi osnovao Srebrna krila, dok Pro Arte nastavlja do 1980. godine, kada se konačno raspadaju. Vladimir Savčić Čobi započinje solo karijeru, koja mu donosi brojne hitove i popularnost širom bivše Jugoslavije.

Diskografija do 1991. godine: Tužna su zelena polja (1974), Kiseli bomboni (1975), Zlatne pjesme (1975), Desetka (1976), Pola, pola (1977), Samo hitovi (1986).

Pro Arte was founded by the experienced composer and keyboardist Đorđe Novković, after his time with Indexi, whose music had grown increasingly complex and psychedelic. Novković wanted to create lighter, festival-oriented music, so he gathered a group of talented vocalists and musicians, including Hamdija Čustović, known as the “Tiger of Miljacka,” painter Alija Hafizović Haaf, Miroslav Banovšek, and Zoran Vidović. The band’s signature sound took shape with the arrival of singer Vladimir Savčić Čobi.

Čobi, the son of a military officer, arrived in Sarajevo exploring the local music scene and joined the group Vokinsi, alongside Slobodan M. Kovačević, Slobodan Misaljević, and drummer Saša Žule. The Vokinsi performed foreign hits, but upon joining Pro Arte, Savčić shifted toward original songwriting. Their debut single, Takav je život, marked the start of a string of successes at Yugoslav festivals, earning them an exclusive deal with Zagreb’s Jugoton label.

Following their initial success, Slobodan M. Kovačević left the band to form the group More, yet Pro Arte continued to win audiences over. In 1973, they returned to Sarajevo and won first prize at the Vaš šlager sezone festival with the song Nemoj draga plakati. That same year, they toured with Indexi in an attempt to merge styles, but the collaboration dissolved after a few months.

In 1975, they achieved tremendous success during a tour of the Soviet Union, performing 120 concerts and becoming the best-selling band in Yugoslavia. However, Novković later left to form Srebrna krila, while Pro Arte continued until 1980, when the group finally disbanded. Vladimir Savčić Čobi went on to launch a solo career, achieving great success and popularity across the former Yugoslavia.

Discography up to 1991: Tužna su zelena polja (1974), Kiseli bomboni (1975), Zlatne pjesme (1975), Desetka (1976), Pola, pola (1977), Samo hitovi (1986).

FADIL I ZORAN REDŽIĆ, dva talentovana muzičara iz iste porodice, postavili su standarde za bas-gitaru u jugoslovenskoj rock muzici. Svaki na svoj način doprinio je stvaranju nezaboravnih pjesama i zvuka koji je definisao generacije.

Fadil Redžić je svoju muzičku karijeru započeo kao solo gitarista, ali se ubrzo prebacio na bas-gitaru. Od Lutalica preko Indexa, postao je ključni autor i stub ovog legendarnog sarajevskog benda. Komponovao je neke od najpoznatijih pjesama Indexa zajedno sa Slobodanom Kovačevićem, dok je istovremeno radio i kao urednik u Muzičkoj produkciji RTV Sarajevo. Krajem 90-ih preselio se u Sjedinjene Američke Države, gdje se bavi muzikom iz hobija, ali njegov doprinos rock sceni ostaje neizbrisiv.

Zoran Redžić je počeo svirati u lokalnim bendovima zajedno s bratom Fadilom. Kao basista, prošao je kroz Čičke, Kodekse i trio Mića, Goran i Zoran, da bi se 1974. godine pridružio Bijelom dugmetu, gdje je ostao do raspada benda. Osim što je bio zadužen za prepoznatljivi bas-sound Dugmeta, brinuo je i o opremi i tehničkoj strani benda. Danas živi u Sarajevu, gdje i dalje djeluje kao muzičar. Braća Redžić nisu samo vrhunski instrumentalisti, već i arhitekti zvuka jugoslovenskog rocka. Njihov talenat, strast i inovacije oblikovali su muziku koja traje i danas.

Fadil and Zoran Redžić, two talented musicians from the same family, set the standard for bass guitar in Yugoslav rock music. Each, in his own way, contributed to creating unforgettable songs and a sound that defined generations.

Fadil Redžić began his musical career as a solo guitarist but soon switched to bass. From Lutalice to Indexi, he became a key author and pillar of this legendary Sarajevo band. He co-wrote some of Indexi’s most famous songs with Slobodan Kovačević, while also working as an editor in the Music Production Department of RTV Sarajevo. In the late 1990s, he moved to the United States, where he continues to play music as a hobby, but his contribution to the rock scene remains indelible.

Zoran Redžić started performing in local bands alongside his brother Fadil. As a bassist, he played with Čičci, Kodeksi, and the trio Mića, Goran i Zoran before joining Bijelo Dugme in 1974, where he stayed until the band’s breakup. Beyond crafting Dugme’s distinctive bass sound, he also handled the group’s equipment and technical arrangements. Today, he lives in Sarajevo, where he remains active as a musician. The Redžić brothers were not only exceptional instrumentalists but also architects of the Yugoslav rock sound. Their talent, passion, and innovation helped shape music that still endures today.

REGINA je nastala početkom 90-ih kao svježa tinejdžerska atrakcija, donoseći mladalačku energiju i optimizam u vrijeme raspada države. Iza cijelog koncepta benda stajao je muzičar i dizajner Henda, koji je osmislio vizuelni identitet, reklamne slogane i cjelokupnu kampanju. Slogan Mi nismo Merlin, mi smo Regina! jasno je postavio bend kao novu muzičku snagu.

Osnovu Regine činili su Boris i Bojan Milićević, Goran Lučić, pjevač Davor Ebner i gitarista Aleksandar Čović. Ebner, već iskusan muzičar, ranije je svirao u grupi Konvoj. U ranu jesen 1990. godine, bend snima svoj prvi album, koji ih lansira u sam vrh muzičke scene. Hitovi poput Spavaj i Ne pitaj me donose im ogromnu popularnost, dok naredni album Ljubav nije za nas! iz 1991. godine potvrđuje njihov status i kvalitet.

Najveći proboj dolazi s obradom pjesme Bijelog dugmeta Izgledala je malo čudno u kapotu žutom krojenom bez veze. U originalnoj verziji pjesma nije doživjela veliki uspjeh, ali kada ih producira Goran Bregović, ona postaje apsolutni hit i dodatno učvršćuje njihovu poziciju na muzičkoj sceni.

Regina was formed in the early 1990s as a fresh teenage sensation, bringing youthful energy and optimism to a country on the brink of collapse. The entire concept behind the band was envisioned by musician and designer Henda, who created their visual identity, advertising slogans, and full promotional campaign. The slogan “We’re not Merlin, we’re Regina!” boldly positioned the band as a new musical force.

The core members of Regina were Boris and Bojan Milićević, Goran Lučić, lead singer Davor Ebner, and guitarist Aleksandar Čović. Ebner, already an experienced musician, had previously played with the group Konvoj. In early autumn 1990, the band recorded their debut album, which launched them to the top of the music scene. Hits like “Spavaj” and “Ne pitaj me” brought them massive popularity, while their follow-up album “Ljubav nije za nas!” (1991) cemented their status and musical quality.

Their biggest breakthrough came with the cover of Bijelo Dugme’s song “Izgledala je malo čudno u kapotu žutom krojenom bez veze.” While the original version hadn’t achieved major success, with Goran Bregović as their producer, the song became a massive hit, further solidifying Regina’s position on the Yugoslav music scene.

SAR E ROMA, što u prevodu znači Kao Cigani!, započinje svoj muzički put krajem 80-ih godina, u periodu kada globalno raste popularnost pop zvuka inspirisanog kafansko-ciganskom ambijentalnom muzikom.

Njihov specifičan stil donosi spoj tradicionalnog romskog melosa i modernih aranžmana, stvarajući novi ambijent za kafanska druženja i velike zabave. U ranoj fazi rada s njima je pjevao i Haris Džinović, a bend se istakao kao jedno od vodećih imena u izvođenju romske etno muzike prilagođene široj publici. Njihova muzika brzo postaje prepoznata na zabavama i proslavama, gdje su nastupi Sar e Rome donijeli posebnu atmosferu.

Sar e Roma, meaning “Like the Gypsies!”, began their musical journey in the late 1980s, during a time when the global popularity of pop music infused with the ambiance of café and gypsy sounds was on the rise.

Their distinctive style combined traditional Romani melodies with modern arrangements, creating a fresh atmosphere for social gatherings and celebrations. In their early years, Haris Džinović performed with the group, which soon became one of the leading names in presenting Romani-inspired ethnic music to a broader audience. Their songs quickly became a staple at parties and festivities, where Sar e Roma’s performances brought a unique and joyful energy.

SCH je bio jedan od prvih alternativnih rock bendova u Sarajevu, predvođen ekscentričnim i provokativnim liderom Senadom Hadžimusićem Tenom. Nakon što je otpušten iz službe zbog dijagnoze šizofrenije, Teno je svoje otpusno pismo iz bolnice uvećao i pretvorio u plakate kojima je na originalan način najavljivao koncerte i skretao pažnju javnosti na bend.

Njihov pristup muzici bio je potpuno nekonvencionalan, a SCH je od sredine 80-ih svirao nekomercijalni, eksperimentalni zvuk u sarajevskim klubovima, ne odstupajući od svoje alternativne estetike. Svoj prvi album objavljuju 1988. godine, dok je ploča During Wartime iz 1989. godine stekla kultni status, cementirajući njihovu reputaciju kao predvodnika avangardne muzičke scene.

Diskografija: SH (1988), During Wartime (1989).

SCH was one of the first alternative rock bands in Sarajevo, led by the eccentric and provocative frontman Senad Hadžimusić Teno. After being discharged from service due to a diagnosis of schizophrenia, Teno enlarged his hospital release letter and turned it into posters, using it as an unconventional way to announce concerts and draw public attention to the band.

Their approach to music was entirely nonconformist, and from the mid-1980s, SCH performed a non-commercial, experimental sound in Sarajevo’s clubs, remaining true to their avant-garde aesthetic. Their debut album was released in 1988, while the 1989 record “During Wartime” achieved cult status, cementing their reputation as pioneers of the avant-garde music scene.

Discography: SH (1988), During Wartime (1989).

TEŠKA INDUSTRIJA osnovana je 1974. godine, kada su Gabor Lenđel i Vedad Hadžiabdić, dolaskom na fakultet, okupili bend koji će postati jedna od prepoznatljivih sarajevskih rock atrakcija. Klavijaturista Lenđel bio je centralna figura benda, a postavu su činili Vedad Hadžiabdić iz grupe Kod, Ivica Propadalo, bubnjar Senad Begović iz Formule 4 te pjevač Fadil Toskić, kojeg je kasnije zamijenio Seid Memić Vajta iz Vezira.

Bend je svoj zvuk gradio na moćnim instrumentalnim dionicama i upečatljivim vokalima, a hitovi poput Karavan, Kolika je Jahorina planina i Kadija obilježili su njihov uspon. Album Ho Ruk, objavljen 1976. godine, učvrstio ih je kao jednu od najvećih rock atrakcija tog vremena. Uprkos uspjehu, Vajta napušta bend nakon nastupa na Splitskom festivalu, a na njegovo mjesto dolazi Goran Kovačević, s kojim Teška industrija snima još dva albuma.

Krajem 70-ih, bend gubi na popularnosti, a kada Lenđel odlazi na odsluženje vojnog roka i više se ne vraća u Sarajevo, Teška industrija polako prestaje s radom. Godine 1981. objavljuju kompilaciju hitova pod nazivom Teška industrija i Seid Memić Vajta, a 1984. Hadžiabdić pokušava obnoviti bend pjesmom Ponovo sa vama, s pjevačem Narcisom Lalićem i mladim tekstopiscem Mladenom Vojičićem Tifom.

Diskografija do 1991. godine: Ho Ruk (1976), Teška industrija (1976), Zasviraj i zapjevaj, moja Jugoslavijo (1978), Teška industrija i Seid Memić Vajta (1981), Ponovo sa vama (1984).

Teška industrija was founded in 1974 when Gabor Lenđel and Vedad Hadžiabdić, upon starting university, formed a band that would become one of Sarajevo’s most recognizable rock acts. Keyboardist Lenđel was the central figure of the group, joined by Hadžiabdić from the band Kod, Ivica Propadalo, drummer Senad Begović from Formula 4, and vocalist Fadil Toskić, later replaced by Seid Memić Vajta from Veziri.

The band built its sound on powerful instrumental arrangements and distinctive vocals, with hits such as Karavan, Kolika je Jahorina planina, and Kadija marking their rise. Their 1976 album Ho Ruk cemented their position as one of the biggest rock attractions of the era. Despite their success, Vajta left the band after performing at the Split Festival, and was replaced by Goran Kovačević, with whom Teška industrija recorded two more albums.

By the late 1970s, the band’s popularity began to decline. When Lenđel left for military service and did not return to Sarajevo, Teška industrija gradually ceased activity. In 1981, they released a compilation album titled Teška industrija i Seid Memić Vajta, and in 1984, Hadžiabdić attempted to revive the group with the song Ponovo sa vama, featuring vocalist Narcis Lalić and young lyricist Mladen Vojičić Tifa.

Discography up to 1991: Ho Ruk (1976), Teška industrija (1976), Zasviraj i zapjevaj, moja Jugoslavijo (1978), Teška industrija i Seid Memić Vajta (1981), Ponovo sa vama (1984).

MLADEN VOJIČIĆ TIFA je od školskih dana bio aktivan u muzici, nastupajući u bendovima Kako Kad i Paradoks, gdje je prvi put zapjevao uz basistu Zlatana Čehića. Nakon povratka iz vojske 1980. godine, želio se vratiti Paradoksu, ali je bend već prestao s radom, pa se pridružio grupi Top.

1984. godine dolazi do velikog preokreta u njegovoj karijeri – nakon što Željko Bebek napušta Bijelo dugme, Goran Bregović prvo pokušava angažovati Alena Islamovića, ali nakon što on odbija, poziva Tifu da postane novi frontmen. S Dugmetom snima album Bijelo dugme (1984), a pjesme poput Lipe cvatu donose mu ogromnu popularnost. Međutim, njegov nemiran duh, borba s alkoholom i česti sukobi s Bregovićem dovode do napetosti u bendu.

Nakon izlaska iz Bijelog dugmeta, Tifa se 1986. pridružuje Milanu Vukašinoviću i snima album 100% Rock’n’Roll s grupom Vatreni poljubac. Ipak, već 1987. ponovo dobija poziv iz Bijelog dugmeta, ovog puta da zamijeni Alena Islamovića, ali umjesto toga formira vlastiti bend s bivšim članovima grupe Top i 1989. objavljuje solo album Tifa No.1. Njegov album donosi hit Samo Bog dragi zna, posvećen preminulom pjevaču Serđi Blažiću, dok na sljedećem albumu snima i posvetu Draženu Ričlu iz Crvene jabuke. Nažalost, rat početkom 90-ih prekida promociju njegovog novog materijala, ali Tifa ostaje jedna od najupečatljivijih ličnosti sarajevske rock scene.

Mladen Vojičić Tifa had been active in music since his school days, performing with the bands Kako Kad and Paradoks, where he first sang alongside bassist Zlatan Čehić. After returning from military service in 1980, he wanted to rejoin Paradoks, but the band had already disbanded, so he joined the group Top.

In 1984, a major turning point in his career arrived – after Željko Bebek left Bijelo dugme, Goran Bregović first tried to recruit Alen Islamović, but when he declined, he invited Tifa to become the new frontman. With the band, he recorded the album Bijelo dugme (1984), and songs like Lipe cvatu brought him immense popularity. However, his restless spirit, struggles with alcohol, and frequent conflicts with Bregović caused tension within the group.

After leaving Bijelo dugme, Tifa joined Milić Vukašinović in 1986 and recorded the album 100% Rock’n’Roll with the band Vatreni poljubac. In 1987, he was invited again to rejoin Bijelo dugme to replace Alen Islamović, but instead, he formed his own band with former members of Top and released his solo album Tifa No.1 in 1989. The album featured the hit Samo Bog dragi zna, dedicated to the late singer Serđo Blažić, while on his next album he recorded a tribute to Dražen Ričl of Crvena jabuka. Unfortunately, the outbreak of war in the early 1990s halted the promotion of his new material, but Tifa remains one of the most distinctive figures of the Sarajevo rock scene.

TOSKIĆ, FADIL roker od najmlađih dana, bio je učesnik sarajevske muzičke scene još iz pionirskih vremena, pjevajući u brojnim bendovima, uključujući Tešku industriju. Njegov najveći hit Ugasio sam plamen, pobjednička pjesma festivala Vaš šlager sezone 70-ih godina, postao je evergreen sarajevske pop škole. Tokom 80-ih okreće se folk muzici, u kojoj nastavlja nizati hitove, ali ostaje upamćen kao jedan od ranih rock vokala Sarajeva.

Fadil Toskić, a rocker from his earliest days, was an active participant in Sarajevo’s music scene since its pioneering era, performing with numerous bands, including Teška industrija. His biggest hit, Ugasio sam plamen, which won the Vaš šlager sezone festival in the 1970s, became an evergreen of the Sarajevo pop school. During the 1980s, he turned toward folk music, where he continued to produce hits, yet he remains remembered as one of the early rock voices of Sarajevo.

Dizajnerska grupa TRIO, koju su činili Lela Mulabegović, Dalida Duraković i Bojan Halilović, postala je najtraženiji tim za kreiranje vizuelnog identiteta jugoslovenskih muzičkih izdanja. Njihov dizajn prvog albuma Plavog orkestra donio im je ogromnu popularnost, a prepoznatljivost su stekli parafrazirajući omot kultnog albuma Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band grupe The Beatles.

Kraj 80-ih godina donosi im brojne angažmane, pa osim za Bijelo dugme, rade i za Merlin i Nedu Ukraden, dok Bojan Halilović širi svoje djelovanje i na druge segmente dizajna.

The design group TRIO, composed of Lela Mulabegović, Dalida Duraković, and Bojan Halilović, became the most sought-after creative team for shaping the visual identity of Yugoslav music releases. Their design for Plavi orkestar’s debut album brought them immense popularity, and they became recognizable for their witty reinterpretation of The Beatles’ iconic Sgt. Pepper’s Lonely Hearts Club Band cover.

By the late 1980s, TRIO had secured numerous collaborations, working not only with Bijelo dugme but also with Merlin and Neda Ukraden, while Bojan Halilović expanded his creative work into other areas of design.

TVRTKOVIĆ, OGNJEN jedan od prvih muzičkih kritičara u Sarajevu, bio je poznat po svojim britkim, analitičkim i često beskompromisnim recenzijama. Postavio je temelje muzičkog novinarstva, posebno kada je riječ o instrumentalnoj i rock muzici, ne bojeći se da podrži alternativne i eksperimentalne projekte koji su bili izvan komercijalnih tokova.

Svojim tekstovima i radom postao je nezaobilazan glas u procjeni i valorizaciji jugoslovenske muzičke scene.

Ognjen Tvrtković, one of the first music critics in Sarajevo, was known for his sharp, analytical, and often uncompromising reviews. He laid the foundations of music journalism, particularly in the field of instrumental and rock music, fearlessly supporting alternative and experimental projects that stood outside mainstream trends.

Through his writing and professional work, he became an essential voice in the evaluation and recognition of the Yugoslav music scene.

UKRADEN, NEDA započela je muzičku karijeru u Sarajevu, gdje je nastupala s Nikolom Borotom u grupi Kamen na kamen, prije nego što je započela solo karijeru u drugoj polovini 70-ih godina. Njen prepoznatljiv glas i emotivne interpretacije brzo su joj donijele uspjeh na festivalima, a hitovi poput Još te volim, Gorom dolom i Ja još pamtim samo tvoje ime ostavili su dubok trag u jugoslovenskoj pop muzici.

Najveće uspjehe postigla je tokom 80-ih godina, kada je sarađivala s Đorđem Novkovićem, postavši jedna od najpopularnijih pjevačica Jugoslavije. Njena pjesma Zora je postala je hit sezone, a čak se našla na vrhu top lista u Holandiji. Albumi poput To mora da je ljubav, Šaj šaj i Došlo doba da se rastanemo učvrstili su njenu poziciju na muzičkoj sceni.

Početkom 90-ih odlučuje promijeniti autora i započinje saradnju s Harijem Varešanovićem, s kojim snima album Poslije nas. Ova kombinacija se pokazala uspješnom, ali zbog početka rata napušta Sarajevo i seli se u Beograd, gdje nastavlja muzičku karijeru.

Neda Ukraden began her musical career in Sarajevo, performing with Nikola Borota in the group Kamen na kamen before launching her solo career in the late 1970s. Her distinctive voice and emotional interpretations quickly brought her success at music festivals, and hits such as Još te volim, Gorom dolom, and Ja još pamtim samo tvoje ime left a lasting mark on Yugoslav pop music.

She achieved her greatest success during the 1980s through her collaboration with Đorđe Novković, becoming one of the most popular singers in Yugoslavia. Her song Zora je became a seasonal hit and even topped charts in the Netherlands. Albums such as To mora da je ljubav, Šaj šaj, and Došlo doba da se rastanemo solidified her position on the music scene.

In the early 1990s, she decided to change collaborators and began working with Hari Varešanović, with whom she recorded the album Poslije nas. The collaboration proved successful, but due to the outbreak of war, she left Sarajevo and moved to Belgrade, where she continued her musical career.

VAJTA, sa pravim imenom Seid Memić, imao je bogato životno iskustvo prije nego što se u potpunosti posvetio muzici. Radio je kao krojač, moler i livac u željezari, a istovremeno je prodavao i proizvodio hippy nakit. Muzičku karijeru započeo je s grupom Veseli akordi, a kasnije je postao član Travničkih vezira, zamijenivši Josipa Pejakovića, koji je prešao u Sarajevo. Njegov nadimak Vajta nastao je po liku iz filma Doživljaji kapetana Vajte, a osim muzike, imao je iskustvo i u amaterskom pozorištu.

1974. godine, na poziv Gabora Lengyela iz Teške industrije, dolazi u Sarajevo i snima album s nekoliko hitova, ali ubrzo kreće u solo karijeru. Prvo formira bend Zmaj od Bosne 1977. godine i nastupa na Boom festivalu u Novom Sadu s pjesmom Nepoznata pjesma. Bend se ubrzo raspada, a Vajta se okreće festivalskoj muzici. Godine 1978. na festivalu Vaš šlager sezone osvaja nagradu za najbolju interpretaciju s pjesmom Samo jednom srce voli, a 1979. učestvuje na omladinskoj radnoj akciji u Bosanskom Brodu s pjesmom Balada o ravnici.

Njegov solo album Zlatna ribica iz 1979. godine donosi veliki uspjeh zahvaljujući melodijama bliskim i zabavnoj i narodnoj muzici. Produkciju je radio Ranko Boban pod pseudonimom Ivan Dropulić, dok su tekstove pisali Duško Trifunović i splitska grupa Metak. Hitovi s ovog albuma uključuju Zlatna ribica i Prevari me srce moje.

Na albumu Vajta i ponoćni valcer iz 1980. godine nastavlja kombinaciju popa i folka, donoseći hitove Ne može to tako, Bilo mi je lijepo s tobom, Ponoćni valcer i Majevčki nocturno, za koji je tekst napisao Drago Kudić, poznat po tome što je ranije tužio Gorana Bregovića za plagijat pjesme Sve će to, o mila moja, pokriti ruzmarin, snjegovi i šaš. 1981. godine Vajta s pjesmom Lejla predstavlja Jugoslaviju na Eurosongu u Dublinu, iako nije ostvario značajan plasman. Iste godine pobjeđuje na Splitskom festivalu i Vašem šlageru sezone s pjesmom Čovjek bez problema, a novi hitovi Mala garava i Noćas samo vas, na stihove Izeta Sarajlića, dodatno učvršćuju njegovu popularnost.

Kroz 80-e nastavlja snimati albume i obnavlja saradnju s Teškom industrijom na remix izdanju, uključujući pjesme Kolika je Jahorina planina, Karavan, Život je maskenbal i Kadija. Album Tebi pjevam donosi jedini hit Intercontinental, dok njegova dječja pjesma s kasete Kad bi svi ljudi na svijetu, na stihove Arsena Dedića, ostaje upamćena među mlađom publikom. Njegov album Vajta iz 1985. godine donosi hit Vozdra čovjek, dok na Festivalu Opatije osvaja prvo mjesto s pjesmom Labudovi moji. Kasniji albumi nisu ostvarili veći uspjeh, osim pjesme Metković s albuma Vajta (1987). Krajem 80-ih Vajta se distancira od rock muzike i okreće se zabavnoj muzici s folk elementima.

Njegova diskografija do 1991. godine uključuje albume: Zlatna ribica (1979), Vajta i ponoćni valcer (1980), Vajta 3 (1981), Veliki uspjesi Vajta 4 (1981), Vajta i Teška industrija (1981), Tebi pjevam (1982), Pjesme za djecu (1982), Vajta fest (1982), Kad bubnjevi pjevaju (1984), Vajta (1985), Vajta (1987), Vajta (1988).

Vajta, born Seid Memić, had a rich life experience before fully devoting himself to music. He worked as a tailor, painter, and foundry worker while also making and selling hippie jewelry. His music career began with the group Veseli akordi, and later he joined Travnički veziri, replacing Josip Pejaković, who had moved to Sarajevo. His nickname “Vajta” came from the film Captain Vajta’s Adventures, and besides music, he also performed in amateur theater.

In 1974, invited by Gabor Lengyel of Teška industrija, he moved to Sarajevo and recorded an album with several hits but soon pursued a solo career. He formed the band Zmaj od Bosne in 1977 and performed at the Boom Festival in Novi Sad with the song Nepoznata pjesma. After the band’s breakup, Vajta turned to festival music. In 1978, he won Best Interpretation at Vaš šlager sezone with the song Samo jednom srce voli, and in 1979 performed Balada o ravnici at a youth work action in Bosanski Brod.

His solo album Zlatna ribica (1979) brought great success with melodies bridging pop and folk influences. Produced by Ranko Boban under the pseudonym Ivan Dropulić, and with lyrics by Duško Trifunović and the Split group Metak, it featured hits like Zlatna ribica and Prevari me srce moje.

The 1980 album Vajta i ponoćni valcer continued the fusion of pop and folk with songs such as Ne može to tako, Bilo mi je lijepo s tobom, Ponoćni valcer, and Majevčki nocturno, whose lyrics were written by Drago Kudić, known for previously suing Goran Bregović over a plagiarism dispute. In 1981, Vajta represented Yugoslavia at the Eurovision Song Contest in Dublin with the song Lejla. The same year, he won both the Split Festival and Vaš šlager sezone with Čovjek bez problema, while hits like Mala garava and Noćas samo vas, with lyrics by Izet Sarajlić, further cemented his popularity.

Throughout the 1980s, Vajta continued recording albums and renewed his collaboration with Teška industrija on a remix release that included Kolika je Jahorina planina, Karavan, Život je maskenbal, and Kadija. His album Tebi pjevam produced the hit Intercontinental, and his children’s song Kad bi svi ljudi na svijetu, written by Arsen Dedić, became beloved among younger audiences. His 1985 album Vajta included the hit Vozdra čovjek, and he won first place at the Opatija Festival with Labudovi moji. Later albums achieved modest success, aside from the song Metković from the 1987 album. By the late 1980s, Vajta moved away from rock and toward pop music infused with folk elements.

His discography up to 1991 includes: Zlatna ribica (1979), Vajta i ponoćni valcer (1980), Vajta 3 (1981), Veliki uspjesi Vajta 4 (1981), Vajta i Teška industrija (1981), Tebi pjevam (1982), Pjesme za djecu (1982), Vajta fest (1982), Kad bubnjevi pjevaju (1984), Vajta (1985), Vajta (1987), Vajta (1988).

VALENTINO je pop-rock bend koji je 1982. godine osnovao gitarista i autor Zijo Rizvanbegović, tada student elektrotehnike. Nakon što je proveo neko vrijeme u Londonu radeći fizičke poslove i istražujući klupsku muzičku scenu, poželio je stvoriti bend koji će pratiti tadašnji europski trend Novog romantizma. Kroz oglas u sarajevskom Oslobođenju okupio je istomišljenike, među kojima su bili Emir Čolaković – Emčika i pjevač Suad Jakirlić – Jak. Prvi album Valentino 1 objavljen je 1984. godine, a pjesma Volim te još postala je veliki hit.

Zvuk benda dodatno su obogatili prateći ženski vokali Amile Sulejmanović i Lejle Trto, poznate iz grupe Đino Banana, te gosti muzičari poput Gorana Bregovića, Miće Vukašinovića, Srđana Jevđevića i Mladena Pavičića. Zagrebački Suzy objavio je album koji je nosio prepoznatljiv zvuk Novog romantizma, ali se bend već na drugom albumu vratio sarajevskoj pop-rock školi. Tada su se bendu priključili Ademir Volić Kufi i Nikša Bratoš, čime je zvuk postao bogatiji zahvaljujući dodatnim klavijaturama i saksofonu.

Najveći komercijalni uspjeh bend je postigao 1987. godine albumom Valentino 3, na kojem su se izdvojili hitovi Tvoja oka dva i Nema je, nema. Međutim, nakon velike turneje, bend su napustili Nikša Bratoš, koji je prešao u Crvenu Jabuku, i bubnjar Kufi, koji se posvetio arhitektonskoj karijeri. Rizvanbegović je angažovao mladog pjevača iz Mostara, Gordana Gogu Prusinu, s kojim je snimio još dva albuma do kraja 1989. godine.

Početkom 1990. godine bend nastupa na festivalu MESAM u Beogradu s pjesmom Kada struje nestane, koja je trebala najaviti novi pravac u njihovoj muzici. Međutim, planove im je prekinuo rat, nakon čega bend prestaje s radom. Valentino je ostavio dubok trag na jugoslovenskoj muzičkoj sceni, a njihove pjesme i danas imaju status evergreena.

Valentino is a pop-rock band founded in 1982 by guitarist and songwriter Zijo Rizvanbegović, then a student of electrical engineering. After spending time in London working various jobs and exploring the club scene, he decided to form a band inspired by the European New Romantic movement. Through an ad in the Sarajevo newspaper Oslobođenje, he gathered like-minded musicians, including Emir Čolaković – Emčika and singer Suad Jakirlić – Jak. Their debut album, Valentino 1, was released in 1984, and the song Volim te još became a major hit.

The band’s sound was enriched by the female backing vocals of Amila Sulejmanović and Lejla Trto, known from the group Gino Banana, as well as guest musicians such as Goran Bregović, Mića Vukašinović, Srđan Jevđević, and Mladen Pavičić. Released by the Zagreb label Suzy, the album carried a distinctly New Romantic sound, though the band returned to the Sarajevo pop-rock style on their second album. With the addition of Ademir Volić Kufi and Nikša Bratoš, their music gained a fuller sound through added keyboards and saxophone.

Valentino achieved its greatest commercial success in 1987 with the album Valentino 3, featuring the hits Tvoja oka dva and Nema je, nema. However, after a major tour, Bratoš left to join Crvena Jabuka, and drummer Kufi turned to his career in architecture. Rizvanbegović then recruited young singer Gordan Gogo Prusina from Mostar, recording two more albums with him by the end of 1989.

In early 1990, the band performed at the MESAM Festival in Belgrade with the song Kada struje nestane, which was meant to signal a new musical direction. However, the outbreak of war halted their plans, and the band eventually disbanded. Valentino left a lasting mark on the Yugoslav music scene, and their songs remain beloved evergreens to this day.

VUKAŠINOVIĆ, MILIĆ, poznat kao Mića, rođen je u Beogradu, ali je odrastao i muzički se formirao u Sarajevu. Njegova karijera obuhvata sve – od bubnjara i gitariste do pjevača, kompozitora i producenta, a ostavio je neizbrisiv trag na jugoslovenskoj rock i narodnoj sceni.

Svoju muzičku karijeru započeo je još kao tinejdžer, svirajući bubnjeve u sarajevskom bendu Plavi dijamanti, a zatim se pridružio Čičcima, gdje je svirao sa Zoranom Redžićem i Mahmutom Pašom Ferovićem. Njegov talent za bubnjeve brzo ga je istakao na muzičkoj sceni, a nastupi na tadašnjim gitarijadama donijeli su mu prepoznatljivost. Nakon kratkog boravka u Italiji i Londonu, gdje je upijao svjetske muzičke trendove, vraća se u Sarajevo i pridružuje Indexima, s kojima snima nekoliko singlova. Godine 1976. postaje bubnjar Bijelog dugmeta, zamjenjujući Gorana Ipeta Ivandića, ali već sljedeće godine odlučuje da krene svojim putem.

Godine 1977. osniva Vatreni poljubac, hard rock trio u kojem se ističe kao kompletan autor, pjevač i gitarista. Sa bendom snima devet studijskih albuma i gradi reputaciju kao jedan od najautentičnijih rock muzičara regije. Njegova muzika kombinovala je hard rock sa specifičnim narativnim stilom, često prožetim mačo i erotskim asocijacijama. Njegova solo karijera donosi albume poput Potraži me (1984), na kojem je svirao gotovo sve instrumente, i Kao nekad (1992), koji je, zbog početka rata u BiH, prošao nezapaženo.

Osim što je bio rock muzičar, Vukašinović je bio i vrhunski kompozitor narodne muzike. Pisao je hitove za najveće zvijezde narodne scene, uključujući Hanku Paldum i Tomu Zdravkovića, često insistirajući da bude autor, producent i aranžer svojih pjesama. Milić Vukašinović je jedna od najoriginalnijih ličnosti jugoslovenske muzičke scene, ostavljajući neizbrisiv trag u rocku i narodnoj muzici. Sa svojim prepoznatljivim stilom i sposobnošću da spaja različite muzičke pravce, ostao je simbol autentičnosti i muzičke inovacije.

Known as Mića, Milić Vukašinović was born in Belgrade but grew up and musically developed in Sarajevo. His career spanned every musical role — drummer, guitarist, singer, composer, and producer — leaving a lasting mark on both the Yugoslav rock and folk scenes.

He began his musical journey as a teenager, playing drums in the Sarajevo band Plavi dijamanti, before joining Čičci, where he performed alongside Zoran Redžić and Mahmut Paša Ferović. His drumming talent quickly set him apart, and his performances at early guitar festivals brought him recognition. After a brief stay in Italy and London, where he absorbed international music trends, he returned to Sarajevo and joined Indexi, recording several singles. In 1976, he became the drummer for Bijelo Dugme, replacing Goran Ipe Ivandić, but left the band the following year to pursue his own path.

In 1977, he founded Vatreni Poljubac, a hard rock trio in which he stood out as a complete musician — songwriter, vocalist, and guitarist. The band recorded nine studio albums, earning a reputation as one of the most authentic rock acts in the region. His music fused hard rock energy with a distinctive narrative style, often filled with macho and erotic undertones. His solo career included albums such as Potraži me (1984), on which he played nearly all the instruments, and Kao nekad (1992), which went largely unnoticed due to the outbreak of war in Bosnia and Herzegovina.

Beyond rock music, Vukašinović was also a celebrated folk composer, writing hits for major stars such as Hanka Paldum and Toma Zdravković. He was known for taking full control as songwriter, producer, and arranger, ensuring each song bore his unmistakable creative stamp. Milić Vukašinović remains one of the most original figures in Yugoslav music, leaving a lasting legacy across genres. His unique style and ability to merge musical worlds made him a true symbol of authenticity and innovation.

ZABRANJENO PUŠENJE nastalo je kao dio grupe mladih entuzijasta okupljenih oko radijske emisije Primus, koju je uređivao Boro Kontić, i koncepta nadrealizma razvijenog kroz Top listu nadrealista. Jezgro benda činili su prijatelji iz istog sarajevskog naselja, a od 1980. godine organizuju prostoriju za druženja pod nazivom Zaborav. Prvu postavu činili su dr Nele Karajlić, Nenad Janković, Sejo Saxon, Davor Sučić, bubnjar Zenit Đozić, gitaristi Mustafa Čengić Muče, basista Mladen Mitić Munja Strašni i saksofonista Ognjen Gajić. Imena su im nadjenuli Dražen Ričl Para i ekipa iz mahale.

Njihove prve svirke uključivale su snimke sa Radija Sarajevo, od kojih je najpoznatija bila Penzioneri idu na more zimi. Većina članova benda odlazi na odsluženje vojnog roka, ali se od 1982. godine posvećuju radu punom parom. Prvi album Das ist Walter snimaju 1984. godine pod producentskom palicom Mahmuta Paše Ferovića, iskusnog rock muzičara koji zvuku daje sirovu, autentičnu snagu. Tekstovi pjesama oslikavaju Sarajevo uoči Zimskih olimpijskih igara 1984, prikazujući mahalske anegdote i svakodnevni život u gradu. Na albumu su se pridružili Dražen Janković Neletov brat, Seid Mali Karajlić i bubnjar Predrag Rakić Seki. Kultni status albuma potvrđuju hitovi Zenica Blues, Anarhija All Over Baščaršija, Šeki on The Road Again i Pamtim to kao da je bilo danas.

Sa porastom popularnosti kreću na jugoslovensku turneju, ali se suočavaju s kritikama zbog sirovog zvuka i neformalnog muzičkog obrazovanja. Njihova satira, umotana u žestoke ritmove, počinje puniti dvorane širom Jugoslavije. Međutim, na koncertu u Rijeci 27. novembra 1984. godine, tokom proslave Dana Republike, Neletova izjava Crk’o maršal, upućena na pokvareno pojačalo marke Vox, izaziva ogromnu političku buru. Iako je izjava bila cinična doskočica, mediji mjesecima kasnije prenose vijest kao skandal, što dovodi do zabrane njihovih pjesama i ukidanja svih zakazanih koncerata. Sistem se osvetio satiričarima, a Zabranjeno pušenje postaje persona non grata na jugoslovenskoj sceni.

Bend se povlači u ilegalu i 1985. godine objavljuje dvostruki album Dok čekaš sabah sa šejtanom, jedno od najboljih izdanja sarajevske scene. Iako album nije odmah naišao na veliki komercijalni uspjeh, s vremenom postaje kultni klasik. Hitovi Ibro Dirka, Lutka s naslovne strane, Djevojčice kojima miriše koža, Stanje šoka i Nedjelja kad je otišao Hase osvajaju publiku. Pjesma posvećena Asimu Ferhatoviću Hasi istovremeno služi kao alegorija o Jugoslaviji nakon Titove smrti. Album ponovo producira Mahmut Paša Ferović.

Godine 1987. bend se zvanično distancira od novoprimitivizma, čiji je manifest bio centralni dio njihovog ranog rada. Treći album Pozdrav iz zemlje Safari donosi novi zvuk, a bendu se pridružuju gitarista Predrag Kovačević, režiser Emir Kusturica i bubnjar Faris Arapović. Njihova novoprimitivna pseudonimska imena postaju prepoznatljiv simbol sarajevske scene, a novi koncept sarajevskog novog vala novoprimitivizma dominira jugoslovenskim muzičkim i kulturnim prostorom. U tom periodu, Top lista nadrealista svojim humorom i satiričnim prikazom društva postaje jedna od najgledanijih emisija u zemlji.

Pjesma Manijak postaje novi hit, ali zbog kontroverznog sadržaja nikada nije javno emitovana. U spotu, drug Manijak parkira mercedesa ispred Savezne skupštine, dok stihovi Svi samo čekaju pasoš da odu van, kasnije cenzurisani u Čekaju pasoš da odu van, postaju generacijska himna mladih razočaranih u sistem. Najveći hitovi tog perioda su Balada o Pišonji i Žugi i Hadžija ili Bos.

Četvrti album Male priče o velikoj ljubavi objavljen krajem osamdesetih donosi pjesme inspirisane društvenim zbivanjima u Jugoslaviji. Sejo Saxon preuzima ulogu glavnog autora, a bendu se pridružuju Dado Džihan, Darko Ostojić Minka i violinista Dejan Sparavalo. Pjesme poput Guzonjin sin, Kanjon Drine, Zvijezde nad Balkanom, na kojoj Goran Bregović svira gitaru i pjeva prateće vokale, i Na straži kod Prizrena prikazuju sumornu realnost raspadajuće države. Na albumu gostuje i Sanja Milenković, operna pjevačica, što dodaje poseban muzički pečat.

Paralelno s bendom, Top lista nadrealista, predvođena Neletom i Brankom Đurićem Đurom iz grupe Bombaj Štampa, svojim humorom nagovještava sudbinu Jugoslavije. Uoči rata, Sejo Saxon napušta bend 1991. godine. Bend učestvuje na koncertu za mir Yutel, održanom u sarajevskoj Zetri u julu 1991, gdje Nele izvodi Hajde da ludujemo zajedno s Plavim orkestrom, simbolično zatvarajući jedno poglavlje u historiji benda.

Zabranjeno pušenje ostaje jedan od najvažnijih bendova jugoslovenskog rocka, ne samo zbog muzike već i zbog svoje hrabre satirične poruke koja je u društvenim previranjima osamdesetih odjekivala kao glas generacije.

ZABRANJENO PUŠENJE emerged as part of a group of young enthusiasts gathered around the Primus radio show, edited by Boro Kontić, and the surrealist concept developed through Top lista nadrealista. The band’s core consisted of friends from the same Sarajevo neighborhood, who, starting in 1980, organized a social space called Zaborav. The first lineup included Dr. Nele Karajlić (Nenad Janković), Sejo Saxon (Davor Sučić), drummer Zenit Đozić, guitarists Mustafa Čengić Muče, bassist Mladen Mitić Munja Strašni, and saxophonist Ognjen Gajić. Their names were coined by Dražen Ričl Para and the local crew.

Their early performances included recordings made at Radio Sarajevo, the most famous being Penzioneri idu na more zimi (Pensioners Go to the Seaside in Winter). Most of the band members left for military service, but by 1982, they were fully committed to their music. Their debut album, Das ist Walter (1984), was recorded under the production of Mahmut Paša Ferović, an experienced rock musician who gave their sound raw, authentic energy. The album’s lyrics depicted Sarajevo on the eve of the 1984 Winter Olympics, presenting neighborhood anecdotes and everyday life in the city. The album lineup also included Dražen Janković (Nele’s brother), Seid Mali Karajlić, and drummer Predrag Rakić Seki. The album gained cult status, with hits such as Zenica Blues, Anarhija All Over Baščaršija, Šeki on the Road Again, and Pamtim to kao da je bilo danas.

As their popularity grew, they embarked on a Yugoslav tour, but faced criticism for their raw sound and lack of formal musical training. Their satirical lyrics, wrapped in fierce rhythms, filled concert halls across Yugoslavia. However, at a concert in Rijeka on November 27, 1984, during Republic Day celebrations, Nele’s remark Crk’o maršal (The Marshal is dead), referring to a broken Vox amplifier, triggered a huge political scandal. Although intended as a sarcastic joke, the media later portrayed it as a serious political statement, leading to a ban on their music and the cancellation of all scheduled concerts. The system retaliated against the satirists, turning Zabranjeno Pušenje into persona non grata on the Yugoslav scene.

The band retreated into underground work, releasing the double album Dok čekaš sabah sa šejtanom in 1985, considered one of the best records from the Sarajevo scene. Although it initially struggled commercially, it later became a cult classic. Songs like Ibro Dirka, Lutka s naslovne strane, Djevojčice kojima miriše koža, Stanje šoka, and Nedjelja kad je otišao Hase won over audiences. The song dedicated to Asim Ferhatović Hase also served as an allegory for Yugoslavia after Tito’s death. Once again, Mahmut Paša Ferović produced the album.

By 1987, the band officially distanced itself from New Primitivism, a movement that had been central to their early work. Their third album, Pozdrav iz zemlje Safari, introduced a new sound, and the band was joined by guitarist Predrag Kovačević, filmmaker Emir Kusturica, and drummer Faris Arapović. Their New Primitivism pseudonyms became a recognizable symbol of the Sarajevo music scene, while their new wave adaptation of New Primitivism dominated the Yugoslav cultural and musical space. During this period, Top lista nadrealista, with its humor and satirical depiction of society, became one of the most-watched TV shows in the country.

The song Manijak became a new hit, but due to controversial content, it was never publicly broadcast. In its music video, “Comrade Manijak” parks a Mercedes in front of the Federal Assembly, while the lyrics Svi samo čekaju pasoš da odu van (Everyone is just waiting for a passport to leave)—later censored to Čekaju pasoš da odu van—became an anthem for a disillusioned youth. The biggest hits from this period included Balada o Pišonji i Žugi and Hadžija ili Bos.

Their fourth album, Male priče o velikoj ljubavi, released in the late 1980s, featured songs inspired by the political turmoil in Yugoslavia. Sejo Saxon took over as the main songwriter, and the band was joined by Dado Džihan, Darko Ostojić Minka, and violinist Dejan Sparavalo. Songs like Guzonjin sin, Kanjon Drine, and Zvijezde nad Balkanom—which featured Goran Bregović on guitar and backing vocals—painted a dark picture of a disintegrating state. The album also featured opera singer Sanja Milenković, adding a unique musical touch.

Alongside the band, Top lista nadrealista, led by Nele Karajlić and Branko Đurić Đuro from Bombaj Štampa, used humor to predict Yugoslavia’s fate. On the eve of the war, Sejo Saxon left the band in 1991. The band participated in the Yutel Peace Concert at Sarajevo’s Zetra Hall in July 1991, where Nele performed Hajde da ludujemo with Plavi Orkestar, symbolically closing one chapter in the band’s history.

Zabranjeno Pušenje remains one of the most significant bands in Yugoslav rock history, not only for its music but also for its bold satirical messages, which resonated as the voice of a generation during the political turbulence of the 1980s.

ZOV osnovana je 1970. godine, a njen osnivač bio je Suad Arnautović, autor njihovog prvog i najvećeg hita Golubica, koji je tada pjevao Hari Varešanović. Nakon Harijevog odlaska, grupa nastavlja s radom dok im se pridružuje Mile Anđelić. Kroz bend su prošla mnoga poznata imena sarajevske muzičke scene, uključujući Srđana Jevđevića i Nikšu Bratoša, dok je Arnautović nakon raspada grupe formirao ženski omladinski hor.

Zov was formed in 1970 by Suad Arnautović, who wrote their first and biggest hit, Golubica, originally performed by Hari Varešanović. After Hari’s departure, the band continued to perform with Mile Anđelić joining as a new member. Over the years, many notable musicians from Sarajevo’s music scene passed through the group, including Srđan Jevđević and Nikša Bratoš. After the band eventually disbanded, Arnautović went on to form a female youth choir.